Poznata nam je prispodoba o Božjem milosrđu i ljubavi iz prispodobe o rasipnom sinu i milosrdnom Ocu. Često puta slušamo da nas Bog ljubi, da je dobar, milosrdan. Ipak, to slušamo s nekom rezervom. Kao da ne možemo do kraja povjerovati da je to baš tako. To se događa zato jer na ljudski način gledamo Boga, procjenjujemo Boga na osnovu svog iskustva. Ako razmišljamo ljudski, otac čiji sin odlazi od kuće i uzima svoj dio baštine, bio bi strahovito pogođen i uvrijeđen nezahvalnošću i nedostatkom ljubavi od sina. Zbog toga, moglo bi se pretpostaviti da više ne bi htio ni čuti za njega. Sin, koji ima sve u očevoj kući, uzima dio koji mu pripada i bez riječi odlazi. Time pokazuje da mu nije stalo do oca, nego samo do svog dijela baštine koja mu kao sinu pripada. Želi biti samostalan i neovisan. Način na koji je to učinio, oduzima mu svako pravo u očevoj kući.
Kasnije se pokazuje da zapravo nije samostalan, nego da živi samo od onoga što je primio od oca. Živi razvratno i rastrošno. Na kraju doživljava propast. Sve je potrošio i izgubio. Našao se na ulici. Postaje čuvar svinja i hrani se rogačima. Tek tada se sjeti bogatog oca. Nije mu ni na kraj pameti da bi se vratio kao sin, jer smatra da ga otac više ne želi vidjeti. Zbog toga odlučuje vratiti se ipak, makar kao najamnik, jer misli da je svojim činom izgubio ljubav i povjerenje oca.
Ta baština koju sin uzima je slika darova i talenata koje smo kao ljudi primili od Boga. Mnogi ljudi žive, uvjereni da im sve što imaju pripada a da se i ne pitaju od koga su to primili. Izgubljeni sin misli da mu je dobro daleko bez oca, da je sam gospodar svoje sudbine, slobodan i neovisan. Ali ubrzo situacija se mijenja, osjeća se izgubljeno i priznaje da je pogriješio. Slično je i sa ljudima koji žive bez Boga. Koji ga ne priznaju, ne traže, ne mole. Neko vrijeme tako mogu živjeti i osjećaju se dobro, ali s vremenom otkrivaju da takav život ne vodi nikud, da nema smisla, da je takav život promašen i isprazan.
Bog ne misli kao ljudi. Za Njega ni jedan čovjek nije do kraja izgubljen jer čitav život čovjek ima priliku vratiti se Bogu i On ga strpljivo i s ljubavlju čeka, kao otac izgubljenog sina. Bogu je svaki čovjek dragocjen. Bog u svakome vidi besmrtnu dušu, stvorenu na Njegovu sliku i priliku, stvorenu za vječno prebivanje s Njim, a ne na vječnu propast.
Iz prispodobe vidimo da nije problematičan samo onaj sin koji je otišao od kuće, nego i drugi sin koji je ostao ali je bio zavidan na brata pokajnika. Stariji sin nije shvaćao ljubav oca koji se raduje povrataku izgubljenog sina. Kroz prispodobu Isus nam želi približiti Božju ljubav prema nama i želi da shvatimo koliko nas ljubi, svakoga pa i onog izgubljenog, nevjernog, udaljenog. Kršćanstvo shvaća Boga kao Oca, koji nam se objavom svoga Sina Isusa Krista pokazao kao Bog ljubavi i milosrđa koju iskazuje svakom čovjeku.
