POKOPAN DON ANTE BRAJKO

Na Kolakovu groblju u župi Šujica pokraj Tomislavgrada, prema vlastitoj želji, 7. studenoga pokopan je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije mons. Ante Brajko koji je preminuo dan ranije u Mostaru u 85. godini života i 57. godini svećeništva, izvijestila je KTA.

Misu zadušnicu na spomenutom groblju predvodio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić u zajedništvu s mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim Petrom Palićem. Koncelebriralo je oko 40 svećenika iz biskupija u BiH te susjednih biskupija u Hrvatskoj među kojima i generalni vikari iz Mostara i Sarajeva mons. Željko Majić i mons. Slađan Ćosić. Unatoč ograničenja u vrijeme aktualne pandemije koronavirusa okupio se veliki broj vjernika. Riječi sućuti rodbini i cijeloj Mostarsko-duvanjskoj biskupiji te pozdrav svim okupljenima uputio je mjesni župnik fra Mario Ostojić. Na misi zadušnici i sprovodu sudjelovao je i već broj redovnica.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Vukšić uputio je riječi sućuti svim ožalošćenima te podsjetio na dobrotu i plemenito djelovanje mons. Brajka po čemu je bio vrlo prepoznatljiv i što je, kao velik kapital, „dobri don Ante“ sa sobom ponio pred lice Božje, kao ulaznicu u nebesa. Zazvao je dragoga Boga „da zajedno s ukopom njegova tijela, što ćemo mi učiniti, po svom milosrđu On pokopa, to jest oprosti, sve njegove slabosti“.

Prigodnu propovijed uputio je biskup Palić. „Na prvi petak, koji je na poseban način posvećen pobožnosti Srcu Isusovu, na dan kad je don Ante redovito obavljao pobožnost prvoga petka u katedrali i ispovijedao, Gospodin je odlučio pozvati svoga svećenika don Antu da ugleda slavu njegova lica i da u punini, bez ikakvoga zastora smrtnosti, doživi Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, strpljivo i mnogoga milosrđa. Vjerujemo da je don Ante, doista, doživio da je Srce Isusovo, koje je sam štovao i u sakramentu pomirenja drugima svjedočio i posredovao, ufanje onima koji umiru i izvor života i svetosti“, kazao je biskup Palić dodajući da je mons. Ante „do posljednjega dana ovozemaljskog života živio aktivno u pastoralu svoje svećeničko poslanje“.

„Pohodio me je u subotu 31. listopada poslijepodne. Slušao sam pažljivo djeliće iz njegova bogatoga životnoga iskustva i želju pomoći drugima, koja je mnogo puta nadilazila njegove snage i mogućnosti. Rastali smo se, a na svetkovinu Svih svetih, dok sam slavio misu u katedrali, don Ante je, kao što je i obično činio, ispovijedao, pomagao pričešćivati, pročitao župne obavijesti i rastali smo se. Bio je to naš posljednji susret ovdje na zemlji. Svoj bogati svećenički život završio je onako kako je to valjda uvijek želio: slaveći Boga i služeći bližnjima“, rekao je biskup Palić.

Istaknuvši da temelj kršćanske nade „leži u dokazu ljubavi koju nam je Krist posvjedočio sjedeći za stolom s grešnicima, u zajedništvu s njima i s nama i, prije svega, umirući na križu“, biskup Palić je istaknuo da je „don Ante svjedočio upravo takvoga Boga, koji se u Isusu Kristu objavio kao Bog ljubavi, praštanja i milosrđa“. „Zato je u svojoj oporuci i rekao da zahvaljuje svima, a ‘najviše Spasitelju Isusu, koji je radi nas (svakog pojedinog) došao na svijet i donio nadu, radost i život.’ Takvoga je Boga, nazočnog, bliskog, punog suosjećanja nastojao svjedočiti don Ante u svom svećeničkom životu. Iako je nosio ime sv. Ante, ipak je bio oduševljen sv. Franjom, pa se učlanio u Treći red sv. Franje, i pokušao živjeti poput sv. Franje, siromašno, dijeleći drugima, a zadržavajući za sebe samo ono što je najnužnije. Unatoč godinama provedenim u poučavanju drugih na teologiji u Splitu tijekom 5 godina i Sarajevu punih 36 godina, prenoseći im znanje iz mnogih predmeta, a osobito iz kanonskoga prava, iako ga nije volio, ali je iz posluha prema biskupu Čuli prihvatio studirati pravo, zatim odgovorne službe vicerektora, odgovorne službe generalnoga vikara, pa čak i dostojanstva počasnoga prelata Njegove Svetosti, don Ante nije zaboravio temeljnu svećenikovu zadaću i poslanje: svojim postojanjem podsjećati svijet da postoji Bog, svojom nazočnošću u svijetu dati svjedočanstvo o Božjoj prisutnosti i njegovom djelovanju u svijetu“, rekao je biskup Palić te zaključio: „Dragi don Ante! Hvala Vam za Vaše svećeničko služenje i svjedočenje. Gospodin neka Vam iskaže milosrđe i primi Vas u vječnu radost. A nama neka daruje živu vjeru da je Uskrsli s nama i da ostaje s nama. Njemu slava i čast u vijeke vjekova“.

Na mrežnoj stranici Mostarsko-duvanjske biskupije objavljen je sljedeći životopis svećenika Ante:

Don Ante Brajko rođen je u Šuici kod Duvna 18. svibnja 1936. od oca Ive i majke Anđe r. Ivković. Osnovnu školu pohađao je u Šuici. Gimnaziju u sjemeništu na Šalati. U tom razdoblju, od 1957. do 1959. služio je vojnu obvezu. Maturirao je 1959. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu na Kaptolu, 1959.-1965.

Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je u Grabovici, Duvanjski dekanat, 29. lipnja 1964., biskup Petar Čule.

Postdiplomski studij crkvenoga prava pohađao je na Pravnom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana, s boravkom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, 1964.-1969. Položio je magisterij ili licencijat na Papinskom sveučilištu Gregorijani 1966. na temu: „Theoria generalis iuris cum speciali relatione ad actum iuridicum“ (Opća teorija prava s posebnim osvrtom na pravni čin). Položio je doktorat iz kanonskoga prava također na Gregorijani, 1969. s naslovom: „De necessitate consilii et consensus aliquarum personarum quoad agendum ex parte superioris in iure canonico“ (O nužnosti savjeta i pristanka nekih osoba s obzirom na djelovanje poglavara u kanonskom pravu). Od 1969. do 1973. bio je profesor na Teologiji u Splitu.

Od 1974. do 2009. bio je profesor na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Od 2006. bio je redoviti profesor. Od 1974. do 1981. obnašao je službu tajnika na Teološkoj školi. Od 1974. do 1980. obavljao je dužnost vicerektora u Bogosloviji. Od 2007. bio je predsjednik Međubiskupijskoga suda II. stupnja Vrhbosanske metropolije. Predavao je: Kanonsko pravo, Ontologiju, Etiku, Pedagogiju, Sociologiju, Opći uvod u Sveto pismo, Latinski crkveni jezik, Metodologiju.

Od 1987. do 1995. bio je „jedini sudac“ Ženidbenoga suda u Mostaru. Od 1981. do 1993. obnašao je službu generalnoga vikara. Kroz to je vrijeme bio član Konzultorskoga zbora. Od 1981. do 1995. predsjednik je Ženidbenoga crkvenog suda na Ordinarijatu. Godine 1981. Sveta Stolica imenovala ga je počasnim prelatom Njegove Svetosti. Od 1982. do 1986. bio je član Dijecezanske komisije, i uže i proširene, za Međugorje. Od 1994. do 2015. predavao je na Teološkom institutu. Od 1992. do 2020., tj. do smrti bio je duhovni pomoćnik u mostarskoj katedrali. Godine 2014. proslavio je zlatni jubilej misništva u katedrali. Godine 2018. službeno je umirovljen, s boravkom u katedralnom župnom dvoru.

Objavio je više pisanih radova:

„De necessitate consilii et consensus aliquarum personarum quoad agendum ex parte superioris in Iure Canonico“, Roma, 1969. (izvadak iz doktorske radnje).

„Pravno-povijesni položaj Trebinjsko-mrkanske biskupije“, u: Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo, 1988., str. 217-230.

Pozdrav predsjednika Organizacijskog odbora Simpozija o biskupu Čuli; u: Za Kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, prir. A. L. i R. P., Mostar, 1991., str. 17.

„Biskupsko djelovanje mons. Pavla Žanića“, u: Istina oslobađa, Zbornika biskupa Pavla Žanića, Mostar, 1992., st. 50-68.

„Studij prava na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi 1890.-1990.“, u: Vrhbosanska katolička bogoslovija, Sarajevo-Bol, str. 189-193.

„Dr. don Marko Perić, biskup“, u: Veličina evanđeoske malenosti. Život i djelo don Marka Perića“, Mostar, 1997., str. 21-50.

„Nadbiskup Stadler i biskupi sufragani,“ u: Josip Stadler – život i djelo, Sarajevo, 1999., str. 129-160.