Dvadesetčetvrte nedjelje kroz crkvenu godinu, pod svetom Misom u 9 sati, molili smo Božji blagoslov za novu školsku godinu.
U našoj katedrali i crkvenom dvorištu okupio se veliki broj đaka, roditelja, učitelja i nastavnika. Svetu Misu je predvodio i propovijedao naš župnik don Josip.
Na početku misnog slavlja, župnik je pozvao djecu u desnu katedralnu nišu, da se pridruže dječjem zboru. Bio je to prelijep prizor koji je župnik prokomentirao: “ Draga braćo i sestre u Europi postoje mnoge veće i umjetnički vrijednije katedrale, ali nažalost malo ih je u kojima se na jednoj svetoj Mise okupi ovoliki broj djece i odraslih. To je naša radost i znak našeg opstanka!“
Župnikova propovijed
Ovonedjeljnji evanđeoski odlomak na poseban način zrcali božanskim autorstvom (Mt, 18 21-35). Ovakav poziv na praštanje nije mogao domisliti i izgovoriti smrtni čovjek. Zato jer čovjekova misao i djelovanje dolaze iz suprotnog smjera.
Kako li se Petar u svom postavljenom pitanju smatrao velikodušnim pokazujući toleranciju i spremnost opraštanja bratu sedam puta! Zar je, Isuse, malo sedam puta?
Isus mu daje odgovor na postavljeno pitanje, množi sedam skučenih Petrovih, sa sedamdeset svojih velikodušnih. Po tom računu ispada da bismo trebali oprostiti 490 puta. Zamislimo, a što je malo vjerojatno, da ipak netko i uspije jednoj te istoj osobi oprostiti baš toliko puta, bi li ispunio Isusovu zapovijed? Ne! Oprost je za Isusa bezgraničan.
Zapravo to nema veze s matematikom, brojem i metrom, nego sa stanjem našeg srca. Naše je srce upravo konstruirano za ljubav, mržnja ga razara, rastače poput kiseline gaseći u njemu svaki osjećaj za radost i zadovoljstvo. Mržnja nema moć kreacije, slobode, nju ima samo ljubav. Sveti Augustin veli: „ Tko mrzi njemu je tamnica srce njegovo.“
Posljedica mržnje jest otuđenje od sebe i od drugih, što vodi u samoću i agresivnost. Mržnja nije samo osjećaj, emocija – ona je devijacija uma i psihe, put k bolesti.
Isusova zapovijed je ljubav, ne mržnja. Ne možemo i ne smijemo ni u kom slučaju biti ni neutralni.
Nije uvijek lako opraštati na prvu, to je proces. Ne zaboravimo plodovi su u praštanju veliki. U ispričanoj prispodobi o sluzi i gospodaru koji mu na zamolbu prašta deset tisuća talenata duga, (nevjerojatna cifra, godišnji prihod kraljeva dvora u to vrijeme je bio 900 talenata) i o istom sluzi koji domalo zbog samo sto denara uhvati za vrat svoga dužnika, upravo je slika i nas koji molimo milost oproštenja i koji u isto vrijeme nerado praštamo.
U Očenašu molimo: „Oprosti nama duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.“
Ova molbenica u isto vrijeme postaje naš oprost, spas ili naša osuda!
Mudri Sirah poznajući stanje čovjekovo i njegovu potrebu piše: „ Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje nosi u sebi. Tko se osvećuje njemu se Gospod osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svome bližnjem, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.“
Dijagnoza jasna, ali i terapija.
Mnogi su uspjeli u tom projektu. Padaju mi napamet riječi blaženog Miroslava Bulešića: „Oprost je moja osveta.“
Praštanje je božanski čin. Jedini istinski put k sreći jest put oprosta.
Osveti se ljubavlju i zadobit ćeš ljubav!