Objavljujemo tekst iz pera msgr. Anđelka Babića, prvoga katedralnog župnika (14. IX.1980.-14.IV.1983.).
NOVA KATEDRALA U MOSTARU
Uvod
U zapadnom dijelu Mostara, tamo gdje se grad susreće sa svojim današnjim predgrađem Ilićima, nikao je posljednjih godina jedan novi objekt. Nov po izgradnji, a neobičan po izgledu. Katolici znaju da je to katedrala pa radi toga s radošću i pijetetom u nj gledaju, prateći već godinama njegov rast i čeznutljivo čekajući završetak radova i upotrebu ovog sakralnog prostora. i nekatolici znaju njegovu namjenu. Možda su prema toj namjeni i ravnodušni, ali kao, građani koji vole svoj grad, znaju da je on ovim objektom dobio još jednu vrijednu građevinu, koja će svojim nesvakidašnjim arhitektonskim oblicima privlačiti poglede, ukrašavati grad svojom monumentalnošću, ubrzo postati u njemu jedna od orijentacijskih točaka, dolaznicima i strancima biti cilj posjeta.
Katedrala u crkvenoj terminologiji označuje biskupsku crkvu, najodličniju crkvu u svakoj dijecezi. Kao što svaka župa, koja živi redovitim životom ima svoga župnika i svoju župnu crkvu, koja je matica svih područnih crkvica i kapela, tako i svaka biskupija ima svoga biskupa i biskupsku crkvu- katedralu, koja je matica svih crkava u biskupiji.
Ne uzimajući sada u obzir davne duvanjske i trebinjske biskupe, Hercegovina je od 1846. imala na svom terenu cijeli niz biskupa, pa zar tek sada dobiva biskupsku crkvu?
PRETPOVIJEST DANAŠNJE KATEDRALE
Prvi u novijem nizu biskupa, koji se nastanio na teritoriju mostarsko-duvanjske biskupije bio je apostolski vikar fra Rafo Barišić. Čim je došao na ovo područje, nastojao je sagraditi i biskupsku rezidenciju i katedralu, jer je posve razumljivo da svaki biskup ima svoju kuću, a onda i svoju crkvu-katedralu. Barišić je zatražio od tadašnjih turskih vlasti i zemljište i potrebne dozvole za gradnju obadvaju ovih objekata. Za rezidenciju je dosta brzo dobio zemljište u Vukodolu, tada dalekoj periferiji Mostara. Za katedralu je to išlo nešto sporije. Ali, nešto Barišićeva upornost, a nešto njegove prijateljske veze s Omer pašom Latasom donesoše mu 1862. carski ferman “kojim se u sredini grada njekadanja krasna Alipašina bašča dariva za mjesto katoličke crkve i nalaže se strogo svim muhamedancima, da se niti najmanje nesmije nitko tome protiviti. Nakon dugog oklijevanja morade mostarski mutesarif pridati (Barišiću) ključeve darovane bašče dne 13. ožujka 1863.”
Vidimo dakle da je lakše išlo s carem u Stambulu, nego s tumačima njegova zakona i njegove volje u kamenitom Mostaru. I ne samo da “car stambolski mlogo dobrovoljni-dade misto ugodno za građu” nego još “uz to grošah pedesejet kesah” što je iznosilo 2500 florina.
Onaj koji je sve to isposlovao, biskup Barišić, ne samo da nije dočekao da na toj“krasnoj Alipašinoj bašči” ugleda crkvu, nego nije doživio ni to da joj postavi i blagoslovi temelj. Umro je 14. 8. 1863. – pet mjeseci poslije dobivanja lokacije – u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu i u tamošnjoj crkvi pokopan. O novoj crkvi u Mostaru brinuo se dalje njegov nasljednik na stolici apostolskih vikara u Hercegovini biskup fra Anđeo Kraljević. On joj je 7. 3. 1866. blagoslovio temeljni kamen. Gradnja je za ono vrijeme dosta brzo napredovala. U toku te gradnje apostolski vikar Kraljević u redovnom izvještaju Sv. Stolici javlja: “Ovaj vikarijat još ne posjeduje gotovu katedralnu crkvu. Istina, prošlog mjeseca ožujka 1866. podigli smo ruku (blagoslovili) gradnju toga hrama, i samo su njegovi vanjski zidovi dignuti “ Kojim su tempom radovi tekli može se zaključiti iz sljedećeg izvještaja što ga biskup Kraljević šalje u Rim za god. 1870-1871. u kome javlja “da će ubrzo privesti svršetku već pokriveni katedralni hram…”
Zanimljivo je spomenuti što u gradnji te crkve spominje fra Petar Bakula u svom šematizmu iz godine 1867.: “mnogo je utrošeno, a trebat će još mnogo utrošiti dok se ne dovrši ta katedrala”. Tu Bakula spominje i novčane izvore iz kojih se katedrala gradila, pa sumarno navodi ove cifre.
“Turski sultan 2500 for. (plus zemljište)
Lionska Propaganda 16035
Kongregacija Bezgrešnog Začeća 2480
Prilozi naroda 3350,1
Iz raznih skupljanja 4193
————-
27548,1 forinti
Crkva je 1872. dovršena i blagoslovljena i predata bogoslužju. Ako se sada čitatelj upita: “pa, šta je bilo od te katedrale? Gdje je danas?” Ondje, gdje je nikla, tu i danas stoji, hvala dragom Bogu. Dosta je burnih i tmurnih dana doživio i grad Mostar i ova crkva, a još je uvijek nauzgor. U njoj se, evo, više od jednog stoljeća slavi Bog, a s njezina zvonika mostarski građani kroz isto to razdoblje slušaju glas zvona i otkucaje toranjskog sata. To je naime današnja crkva sv. Petra i Pavla koju drže oci franjevci. Oni, uz dozvolu Sv. Stolice i mostarskog biskupa podigoše uz tu crkvu kasnije i svoj samostan u kojem su nekoć imali i svoju bogosloviju, a ujedno iz njega pastorizirali mostarsku župu.
POMISAO BISKUPA NA GRADNJU NOVE KATEDRALE
Vukodol je i danas periferija Mostara, a kad je u tom predjelu polovicom 19. stoljeća sagrađen biskupski dvor, to bijaše daleka i zabitna gradska okolica. Toliko zabitna da fra Radoslav Glavaš 1910. piše da se poviše Vukodola “viju suri orli lešinari”. Biskup fra Paškal Buconjić, koji najprije postao apostolskim vikarom u Hercegovini 1880. a sljedeće godine i rezidencijalnim biskupom, ubrzo je napravio novu, današnju zgradu biskupije i u nju uselio. I odmah je pomišljao na gradnju nove katedralne crkve. Nije ni mogao drugačije. Svaki je biskup mora imati. Redoviti život jedne župe, kako prije spomenusmo, ne može se odvijati bez župne crkve, tako ni redoviti život jednog biskupskog sjedišta ne može teći bez biskupske ili katedralne crkve. Susjedne biskupije u ovoj crkvenoj pokrajini ubrzo su iza obnove redovite hijerarhije i nakon svoje uspostave napravile katedralne crkve: u Sarajevu 1889. a u Banja Luci 1891. I tko bi se nadao da će Mostar tek poslije čitavog stoljeća doći do svoje katedrale!
Još početkom ovog vijeka biskup Buconjić pribavio je za katedralu zemljište na mjestu, koje su ondašnji Mostarci zvali Guvno, a kasniji građani Rondo, dok se danas službeno zove Trg 14. februara. Tu dakle biskup Buconjić što kupovinom, što darovima vjernika pribavi 8399 m2 zemljišta. I na tom zemljištu u pripremljenu rupu dotjera 5 vagona kreča za buduću katedralu. Pri današnjoj tehnici izgradnje sličnih objekata kreč je veoma sporedan materijal, a onda bijaše među najvažnijim. Ovdje nije bio toliko dalek put od ideje do prvih priprema za njezino ostvarenje, ali do konačne pojave katedrale, vidjet ćemo, proći je još mnogo vremena. Zemljište na Rondou, određeno za katedralu, dat će više od 40 žetva pšenice, a onda će ga pritisnuti objekt, za koga ono nije namijenjeno. A katedrala? Dok se ona pojavi na Božjem suncu morat će proći mučniji i teži put, nego što bijaše prema narodnoj pjesmi zidanje Skadra na Bojani.
Biskup Buconjić je umro 8. XII. 1910. a od katedrale ništa – osim zemljišta i kreča. Pa da jad bude viši, umalo prigodom njegove smrti i zemljište ne ode na bubanj. Buconjić je pokopan, razumljivo, ne u svojoj katedrali, jer je nije ni podigao, nego u bivšoj katedrali biskupa Kraljevića, tada već kao i danas, samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla.
Poslije smrti biskupa Buconjića mostarsko-duvanjskim biskupom postaje bosanski franjevac fra Alojzije (Stjepan) Mišić, koji na tu funkciju bi imenovan 14. VII. 1912. Nešto manje od trideset godina upravlja biskupijom, sve do svoje smrti 26. III. 1942. I njega goni i biskupska dužnost i odgovornost pred središnjim crkvenim ustanovama da radi na podizanju katedrale. Nešto je i uradio. Pribavio joj je i dopremio na lokaciju nešto više od 1200 m2 tesanog ili kako Hercegovci kažu, okresanog bračkog kamena, ali njegov udio u ostvarenju katedrale ostade na tom. Tako prođe trideset godina Buconjićeva biskupovanja i isto toliko godina biskupovanja o. fra Alojzija Mišića, a nova se katedrala ne pojavi. Protutnja nad Mostarom 60 godina i u svakoj od njih, izuzev one četiri godine I. svjetskog rata, katedrala se mogla lakše početi, a i dovršiti, nego u ovo naše doba. Razloge za ovakvu tvrdnju svatko može sam domisliti. A čemu i prelaziti preko njih? Zemljište su imali, a za građevnu se dozvolu ne bi puno mučili. No, možemo ih razumjeti. Nije lako bilo ući u ovako zamašan posao.
Biskup o. fra Paškal Buconjić zaslužuje još koju riječ zbog zemljišta koje je bio nabavio za katedralu. Kad je to zemljište pribavio, ono se tada nalazilo izvan grada. Je li on na to zemljište slučajno naišao, ili je nekom silnom vidovitošću naslućivao budući razvoj Mostara, pa na temelju predviđanja tu planirao izgradnju katedrale, to se ne zna! Ali se sa sigurnošću može reći da ljepšeg predjela nije mogao za katedralu naći, ako gledamo grad očima današnjeg čovjeka. Poslije I. svjetskog rata to se katedralno zemljište našlo na divnom raskršću ulica ukrašenih drvoredima, a s jedne i druge njihove strane nižu se obiteljske vile ili omanje stambene kuće. Katedrala bi tu imala i pristojan okoliš – je to elegantni dio grada – i lijep pristup i među tim omanjim zgradama vidljiv, istaknut položaj. Imala bi upravo sve što je poželjno za jedan takav objekt. Ali, kad se ona nije na tom mjestu pojavila do početka II. svjetskog rata, nije više bilo tvrde nade da će se ikad tu pojaviti. Tko bi se i smio nadati da će nove vlasti tako lijepo mjesto dati katoličkoj katedrali, makar je tu bilo crkveno zemljište i makar je na njem bilo pripremljeno podosta materijala za gradnju. Doista, nije prošlo puno vremena iza rata a to je zemljište zapremljeno drugim objektom i tako za biskupiju i njezinu katedralu zauvijek izgubljeno. No, o tom će biti još govora kasnije.
DOLAZAK BISKUPA DR. PETRA ČULE
U jeku II. svjetskog rata, ni mjesec dana poslije smrti o. fra Alojzija Mišića, u travnju 1942. imenovan je mostarsko-duvanjskim biskupom i upraviteljem trebinjske biskupije dr. Petar Čule. Uz ostale brige koje su mu tim imenovanjem metnute na pleća, jedna od prvih i najvažnijih je bila izgradnja katedrale. No, što je mogao u ratu početi? Samo je mogao vršiti daleke pripreme, a kad se prilike smire, onda ozbiljan pristup poslu. I počeo je odmah s pripremama. Prilikom svog prvog pohoda Rimu, a to je bilo u ratnom metežu, našao se tamo u Zavodu sv. Jeronima s našim poznatim umjetnikom kiparom Ivanom Meštrovićem. U razgovoru mu je spomenuo svoju misao o gradnji katedrale, kao ozbiljan i bitan zadatak svoga episkopata. Meštrović se odmah bio za stvar zagrijao i obećao mu napraviti idejni projekt, koga bi onda stručnjaci razradili. Sigurno bi Meštrović zamislio nešto vrijedno svoga imena! No, rat je još trajao i nametao i njemu i biskupu Čuli hitnije i bolnije brige. Čekao se njegov kraj, pa da se nešto o katedrali počne. Ali, kraj rata donio je opet druge brige, a među ostalim nevoljama opustošene krajeve, u istočnoj Hercegovini spaljene skoro sve katoličke domove, odatle svijet iseljen i kojekuda raseljen, rat ostavi mnogo crnih marama na glavama, mnogo rana u srcima, do užasa mnogo praznih župa zbog prorijeđenog svećenstva…
NOVA KATEDRALA – SAMO DALEKI SAN
U poslijeratnim danima svuda su se ruševine počele uklanjati, kuće popravljati, svijet se stao u njih vraćati i pomalo život normalizirati. I Mostar je imao svojih ruševina, koje je trebalo uklanjati. Spomenuli smo da je na koje je bilo određeno za katedralu ležalo 5 vagona kreča. Iako je on bio dobro pokriven kako bi sačuvao svoju vrijednost, ipak nije mogao ostati nezapažen. Gradske vlasti zatražiše od biskupa Čule da im preda sav taj kreč, a oni će ga vratiti ili platiti, kad dođe do gradnje katedrale. Biskup je po svoj prilici znao što znamo svi, a to je da ta količina kreča znači mnogo za katedralu, ali za potrebe grada malo i premalo. No, htio je i sam pomoći na taj način saniranje nevolja. Taj odneseni kreč ne bi odgodio gradnju katedrale da ne nadođoše druge nevolje. 22. travnja 1948. lišen je slobode i odveden iz svoje rezidencije u zatvor biskup Čule. Nekoliko mjeseci kasnije u javnom procesu osuđen je na 11 i po godina strogog zatvora. Iza toga sudskog procesa biskupu, nadošlo je i oduzimanje crkvenih nekretnina, pa na prvom mjestu pod udar eksproprijacije dođe zemljište određeno za novu katoličku katedralu. Sve molbe, žalbe, protesti i prigovori biskupova delegata mons Andrije Majića nisu ništa pomogle, premda biskupija sa svim svojim zemljištem nije imala ni blizu toliko koliko je iznosio zagarantirani zakonski minimum. No ne ostade joj ništa. Biskupiju je teško pogodilo ne samo oduzimanje zemljišta koje je bilo određeno za gradnju katedrale, nego je za nju bilo bolno i oduzimanje onog drugog zemljišta po raznim dijelovima grada, jer je bila namjera, uz ostale izvore, i pomoću toga zemljišta raditi katedralu. I da bude stvar upotpunjena, na onom zemljištu gdje se trebala dizati katedrala, ubrzo niknu “Dom Kulture” kojemu je svu fasadu okitio brački kamen, koji je po svojoj namjeni trebao kititi vanjske zidove buduće katedrale.
Ode tako i zemljište, ode i kreč, ode i divni bijeli obrađeni brački kamen, nestade svega što je bilo za katedralu pripremljeno, ali osta negdje u srcu želja da se ona ipak sagradi. Osta i nada da će to biti, iako je takva nada u tim časovima izgledala i odviše djetinja i bez temeljna. Činilo se svima, osim biskupu Čuli, da je katedrala konačno metnuta “ad acta”. Tako je izgledalo tada ljudskim očima, ali je biskup Čule znao da ipak Bog ravna događajima. I nadao se “protiv nade”. I tu mu nadu nije ubila u srcu ni osuda na 11 i po godina strogog zatvora podugačak je vremenski period u ljudskom životnom vijeku. I da taj vremenski razmak čovjek provodi u redovnom životu kojeg po svojoj volji organizira, svašta se sa zdravljem može dogoditi, a pogotovo, ako toliko vremena ima provesti u zatvoru i to u takvom zatvoru koji u presudi nosi pridjev “strogi”. No, dočekao je biskup i konac zatvora, ali s time još ne i povratak na svoju dužnost u Mostar. Naime, poslije osam godina izašao je biskup Čule iz tamnice, kažu zahvaljujući intervenciji uglednih stranih državnika, ali se ipak nije odmah dočepao potpune slobode, nego bijaše uvjetno puten i smješten u franjevački samostan u Tolisi, malom mjestancu u bosanskoj Posavini. Biskup Čule odmah po dolasku u Tolisu upravlja opširno pismo predsjedniku Republike Titu u kome mu najprije dokumentirano dokazuje da je nepravedno suđen. Čini to ne da bi time nekoga natjerao u stid, a ni u nadi da će doživjeti pravednu i zasluženu rehabilitaciju, nego da i na najvišem mjestu naglasi ono što je toliko puta zatvorskim vlastima privatno rekao. A onda se u istom pismu, s još većim naglaskom žali na postupak vlasti u Mostaru prema biskupijskim nekretninama, koje su jednostavnom odlukom oduzete, a posebno ukazuje na najbolniji dio te eksproprijacije – na oduzimanje zemljišta određenog za gradnju nove katedralne crkve u Mostaru. Zatim traži, moli da se biskupiji odredi drugo jednako vrijedno mjesto-gradilište za tu svrhu i da se biskupiji odredi nadoknada za odneseni građevinski materijal.
POVRATAK BISKUPA ČULE U REZIDENCIJU
Pod jesen 1959. biskup Čule preuzima redovnu upravu biskupije. Stanje se u hercegovačkoj Crkvi time normalizira, ali biskup Čule zna odmah da j za normalan život biskupskog sjedišta potrebna katedralna crkva. Uvijek mu je to među najvažnijim brigama. I 24. listopada 1959. podnosi vlastima pismeni zahtjev za dodjelu prikladnog zemljišta za katedralu. S druge strane duga šutnja. Kroz dugi niz godina ne dobiva nikakva odgovora. Dapače, daje mu se znati kako takav njegov zahtjev izaziva podsmjeh – kao nestvaran san. No, biskup ne gubi nade, a i ne propušta ni jednu priliku, ni jedan kontakt s mjerodavnim, a da im ne postavi pitanje katedrale. To je njegov “ceterum censeo”. Čini to i onda kad kod sugovornika primjećuje kako im i ne pada na pamet da takvoj tražnji udovolje.
Navedimo ovdje nekoliko stavaka iz toga službenog podneska gradskim vlastima u Mostaru, koji je, kako rekosmo pisan 24. X. 1959. a nosi broj 539. “Dva su poglavita razloga, koja imperativno trže, da se što prije pristupi izgradnji biskupske katedrale u Mostaru. Prvi razlog jest taj, što po crkvenom Ustavu svaki biskup mora imati svoju katedralu, koja će biti matica svih drugih crkava u biskupiji i služiti biskupu za njegove pontifikalne funkcije. I odista, pogledamo li širom svijeta, mi vidimo, da biskupi imaju svagdje svoje vlastite crkve. To ne vrijedi samo za vanjski svijet, nego to vrijedi i za našu Jugoslaviju. U Jugoslaviji naime svi biskupi osim mostarskoga imaju svoje katedrale. (…) koju prema propisima crkvenoga prava mora imati, pa ako je nema, mora nastojati da je što prije podigne.”
“Da ne bude dakle biskup u Mostaru iznimka od svih drugih biskupa u našoj državi i širom ostaloga svijeta, potrebno je, da se čim prije u Mostaru sagradi biskupska katedralna crkva. Drugi razlog, koji traži gradnju katedralne crkve u Mostaru jest potreba katoličkih vjernika grada Mostara i njegove okolice. Mostarska župa broji preko 12.000 katolika. Za toliki broj vjernika samo jedna već postojeća crkva je premalena, pa se vjernici prigodom većih svetkovina moraju upravo gušiti u tijesnom crkvenom prostoru, što i s higijenskog stanovišta, a da i ne govorimo o drugim razlozima, nije podesno.”
U istom tom dopisu biskup Čule ponovo postavlja pitanje gradskim vlastima o nadoknadi za oduzeta crkvena zemljišta, pa i za ono zemljište na kome je trebala stajati katedrala, a traži nadoknadu i za odneseni građevni materijal. Zahtijeva da se za gradnju dodijeli “novo zemljište” i to ne bilo kakvo i bilo gdje, nego “u ekvivalentnoj vrijednosti” i da se “za oduzeti kreč i tesani kamen nabavi drugi materijal u jednakoj količini i vrijednosti, odnosno da se plati u novcu potpuno pravedna i odgovarajuća cijena.”Dodaje da je “zahtjev Ordinarijata za pravednom odštetom posve na mjestu. Tako se radi svugdje po svijetu, pa i kod nas u Jugoslaviji.”
Obadva ova “poglavita razloga” koja biskup vlastima navodi, njemu su sigurno ti razlozi golemi, snažni i preponderabilni, ali onima kojima to piše, mogu izgledati i naivni. Ali, ne može im izgledati naivno ono što biskup Čule dalje u istom dopisu navodi. Tu su primjeri na kojima im dokazuje, kako vlast u drugim dijelovima Jugoslavije u sličnim slučajevima ima istančaniji osjećaj za pravdu i pravednost, pa makar su u pitanju crkvene institucije.
“Tako npr. u Prištini u NR Makedoniji tamošnji gradski Odbor iz urbanističkih razloga uzeo je mjesnu katoličku crkvu, ali je odmah dodijelio još ljepše gradilište i platio toliku odštetu, da se na tom ljepšem, novom gradilištu s tim novcem može izgraditi još veća i ljepša crkva.” Zatim nastavlja: “Isto je bilo i u Skoplju. Skopljanskom biskupu je također iz urbanističkih razloga oduzeta tamošnja katedralna crkva, ali je odmah biskupiji dato novo gradilište i obećana puna odšteta, pa su baš u toku pregovori o visini te odštete, s kojom će se odmah pristupiti izgradnji nove katedrale, jer je dozvola za gradnju načelno već dobivena, samo treba da se odobri još podneseni nacrt crkve”.
Vrijedan je pažnje, a naslovniku mora biti uvjerljiv i ovaj pasus iz istog dopisa:
“Kad se ovako postupa s Katoličkom Crkvom u Makedoniji, gdje katolici čine jednu neznatnu manjinu, s pravom se očekuje, da će se isti pravedni postupak primijeniti i prema katoličkoj Crkvi u Hercegovini, gdje katolici čine relativnu većinu.”
(Istina je, katolici tu čine relativnu većinu, no to ipak nije moglo 1948. spasiti časne sestre da ne budu iz svojih kuća odstranjene i da im kuće ne budu oduzete, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj republici.)
Iako, među ovim mnogim razlozima koje u svom dopisu navodi biskup Čule, neki od tih razloga nisu mogli za mjesne vlasti biti irelevantni, na dopis nije dobio nikakav odgovor. Kroz nekoliko godina koje za tim nailaze, nema u biskupijskom arhivu nikakvih pisanih dokumenata o ovom predmetu. No, to ne znači da je biskup Čule klonuo. Zna se da je usmeno molio, zahtijevao, tražio, nastojao intervencijama stvar potisnuti naprijed. I napokon! Poslije osam godina čekanja 1967. dalo mu se do znanja da obnovi svoj pismeni zahtjev iz 1959. To on i čini dopisom od 30. VI. 1967. pod brojem 593. U tom dopisu biskup najprije navodi što traži i zašto traži a onda piše ovo: “Biskupija je imala veoma pogodno i prostrano gradilište za katedralnu crkvu. Možda je to bilo jedno od najljepših gradilišta u zapadnom dijelu grada, donekle centralno mjesto, na kojem se po drugim gradovima podiže i centralna, katedralna crkva uz druge javne institucije. Biskupija je svjesna da neće moći naći ekvivalentno gradilište ni u pogledu položaja, ni u pogledu površine. Ali Biskupija s pravom očekuje da će nadležni mjerodavni organi kako oni iz Skupštine Općine, tako i oni iz Urbanističkog Zavoda nastojati pronaći i dodijeliti približno ekvivalentno zemljište i u pogledu površine i u pogledu položaja.”
U tom istom dopisu biskup predlaže Općini nekoliko lokacija koje bi bile prihvatljive. Tako prostor u predjelu stare željezničke stanice, pa teren između nove pošte i vojnog centra, pa slobodni prostor na Lenjinovu Šetalištu nasuprot Doma kulture.
I da bi se lakše došlo do prihvatljivog gradilišta, biskup Čule u tom dopisu predlaže Općini da bi se stvorila jedna mješovita komisija u kojoj bi se našli i predstavnici odgovarajućih općinskih službi i predstavnici Biskupije.
Opet dugo čekanje na odgovor. Bi li tom čekanju trebalo tražiti uzroke, pozadinu? Nije potrebno. Kako ni poslije nekoliko usmenih požurivanja odgovor ne stiže, biskup nakon pet mjeseci čekanja upućuje službeno pismo tadašnjem predsjedniku Skupštine Općine Mostar. Pismo je datirano 14. XI. 1967. a nosi broj 1007. Tu između ostalog piše:
“Slobodan sam (…) ponovo iznijeti pred Vas to pitanje. Na to me potakla i vijest, koju smo pročitali u novinama i čuli preko radija, da je u Titogradu na 8. X. o. g. barski nadbiskup mons. Aleksandar Tikić postavio i blagoslovio temeljni kamen nove katoličke crkve u tom gradu. U Titogradu se ne radi o katedralnoj nego o običnoj župnoj crkvi. Na mjestu gdje je stajala bivša župna crkva, koja je srušena u ratu, podignut je zadnjih godina Dom Armije. Za uzvrat Općina je u Titogradu dodijelila novo gradilište na vrlo povoljnom mjestu, blizu željezničke stanice, s veoma zgodnim pristupom… Zar i Općina u Mostaru ne bi mogla učiniti nešto slično kao Općina u Titogradu? Kod nas se ne radi o jednoj župnoj, nego o centralnoj crkvi čitave jedne biskupije.”
Biskup Čule u istom pismu nastavlja dalje:
“U Titogradu katolici predstavljaju jednu iščezavajuću manjinu, dok u Mostaru i Hercegovini katolici imaju relativnu većinu. Pa kad se u Titogradu mogla naći zgodna lokacija za jednu župnu crkvu, zašto ne bi i u Mostaru za jednu katedralu, matičnu crkvu čitave jedne biskupije?“
Iz pisanih se dokumenata vidi da Ordinarijat ukazujući na paralelne situacije u drugim sredinama nastoji odgovorne u Mostaru skloniti na fleksibilniji i tolerantniji stav prema katoličkoj katedrali. Koliko su dokazi ove vrste, iako bi im morali biti vrlo uvjerljivi i znakoviti, djelovali na mostarske funkcionare, to će čitatelj vidjeti.
Pošto je biskup u tom pismu svoju tražnju sa svih strana i ovoga puta kao i mnogo puta prije obrazložio napominje i ovo, da udovoljenje toj tražnji zahtijeva pravda i da zemljište koje bi se dalo za katedralu ne bi bio nikakav dar mostarske Općine rimokatoličkoj Biskupiji, nego pravedno vraćanje duga za oduzeto gradilište na Rondou.
Iz istoga se dokumenta vidi da je Ordinarijat vodio pregovore s predstavnicima Urbanističkog Zavoda o lokaciji, pa o tom stoji napisano ovako:
“Vi ste (…) obećali da će Ordinarijatu biti predložene tri varijantne lokacije, pa da Ordinarijat izabere onu, koju bude smatrao najpovoljnijom. Međutim naši usmeni razgovori s predstavnicima Urbanističkog Zavoda odnosili su se samo na jednu po njima predloženu lokaciju buduće katedralne crkve na sadašnjoj Rudarskoj cesti, iza Gradske Mljekare, prema stovarištu boksita.”
Dakle od tri obećane varijante za lokaciju nudi se samo jedna i to vrlo nepovoljna pa stoga i neprihvatljiva. Iz citiranog se dokumenta vidi i zbog čega je neprihvatljiva:
a) “nalazi se na periferiji grada, a katedrali je mjesto u gradskom centru ili u blizini njega,
b) ako bi se usvojila predložena lokacija, katedrala bi imala oko sebe mljekaru i silos, te druge razne uslužne radionice i sl. što nije ni s jedne strane pogodan okvir u koji može doći jedna katedralna crkva. Radi toga nije moguće prihvatiti predloženu lokaciju.”
(Ovo odbijanje predložene lokacije na Rudarskoj cesti iznenadilo je odgovorne u Općini, ili su se gradili iznenađeni. Naime, prije toga su uporno tvrdili i opetovano tvrdili i nastojali uvjeriti Biskupiju da je to najbolja i najpovoljnija lokacija, a oni su je ponudili pošto su o tom navodno prije konzultirali i stručnjake sa strane.)
Nisu ovim još spomenute sve zanimljivosti iz pisma koje je Biskupija uputila predsjedniku Općine. I u tom se pismu napominje da bi za Biskupiju bila prihvatljiva lokacija na području stare željezničke stanice i da je ta lokacija bila Biskupiji i obećana od najviših predstavnika mjesnih vlasti i da je Biskupija očekivala “da će se to obećanje i ostvariti.”
I u ovom dopisu, kao i inače u toku dugogodišnjih pregovora, razgovora, dopisivanja i kontakata s vlastima o budućoj katedrali biskup Čule pokazuje izvanrednu smirenost, strpljivost. Pomirljivost, a i upornost. To dokazuje i ovaj pasus iz pisma:
“Ako se slučajno ne bi našlo pogodno gradilište u okviru stare željezničke stanice, onda Ordinarijat moli, da mu se dodijeli lokacija u blizini onog Biskupiji oduzetog zemljišta, naime na najpovoljnijem mjestu između Lenjinovog šetališta, ulice Vladimira Nazora i Ante Zuanića”.
STRPLJIVOST JE I DALJE POTREBNA
Unatoč dopisa, unatoč biskupovih usmenih požurivanja kod mjesnih vlasti, unatoč traženja intervencije republičkih vlasti, unatoč biskupu danih obećanja, do pod konac 1967. nema željenog rješenja. U prvoj polovici te godine bila je nekakva zora zarudila i navješćivala svanuće dana, ali znakovi su prevarili, svanuća i sunca još nema. Biskup je i dalje strpljiv i uporan u traženju zelenog svjetla za svoju katedralu.
Pod konac 1967. upućuje opet dopis općinskim organima vlasti o istoj stvari. Dopis nosi broj 1095, a pisan je 12. XII. U njemu biskup iznosi resume svojih dotadašnjih nastojanja oko dobivanja potrebnog zemljišta, a zatim donosi nove razloge koje bi vlasti trebale uvažiti i već jednom dati taj komadić zemljišta za katedralni životni prostor, a zapravo za životni prostor onih vjernika kojima ona treba. Među tim novim razlozima navodi biskup da se broj katolika zbog naglog priliva stanovništva u gradu Mostaru popeo na 20000, pa bi radi duhovnih potreba vjernika trebalo podići i nekoliko crkava, a traži se sada samo katedrala.
Onda dodaje:
“Zanimanje za katedralu prešlo je granice Hercegovine. Za gradnju ove katedrale interesiraju se svi biskupi i svi katolici Jugoslavije. O tom je već u više navrata bilo pisano i po raznim vjerskim listovima Katoličke Crkve kod nas. Pa i katolički krugovi izvan naše zemlje pokazuju interes za katedralu u Mostaru. Tako kod raznih biskupa iz Evrope i Amerike, koji su za vrijeme II. Vatikanskog Koncila sklopili poznanstva s našim biskupima i koji sada s posebnom pažnjom prate tok događaja kod nas, postoji zanimanje za katedralu u Mostaru i volja da i oni sa svoje strane tu gradnju podupru. Ovo posebno vrijedi za Svetu Stolicu, kojoj redovito treba slati izvještaj o stanju u biskupiji, pa među ostalim i o katedrali. A onda i internacionalna ‘Caritas’, koja je toliko zadužila našu zemlju pomažući kod svih elementarnih nepogoda, zasebno prigodom učestalih snažnih potresa na relaciji Makarska-Mostar, u Skoplju, Debru i sl. postavlja pitanje, kad će već jednom početi gradnja mostarske katedrale, jer je i ona sama spremna kod te gradnje sudjelovati.”
I u ovom dopisu biskup Čule daje znati ljudima u mostarskoj općinskoj upravi da iza njegova zahtjeva za katedralu ne stoji samo on – pojedinac, nego 200000 katolika Hercegovine i duvanjskog kraja. I na to dodaje:
“Elementarna pravednost traži, da se u ovoj stvari iziđe ususret zahtjevima katoličke Biskupije, jer je oduzeto silom, na nezgodan način i pod nezgodnim okolnostima gradilište određeno za katedralu.”
Na kraju i u ovom dopisu, kao i u onim prijašnjim biskup Čule predlaže da se Biskupiji dodijeli jedan od onih već spominjanih prostora u gradu, pa makar taj prostor ne može biti prava nego samo surogatna zamjena za oduzeto zemljište, pa bilo da ga dobije na staroj željezničkoj stanici, bilo na Lenjinovu šetalištu.
No još uvijek nema spomena o onom zemljištu koje će kasnije općina dati u tu svrhu.
U opisivanju događaja oko katedrale doprli smo do konca 1967. Poslije prije citiranog dopisa opet će proći jedna godina čekanja. Ali neće proći u mirovanju i šutnji, barem što se tiče Biskupije. Ponovo je bilo i upućenih dopisa i pregovaranja i obilazaka raznih instancija. Krenulo se dalje za godinu dana – u studenom 1968. Pošto je Biskupski Ordinarijat ponovo podnio svoju predstavku Savjetu za urbanizam Skupštine Općine Mostar, taj je Savjet pozvao predstavnika Biskupije na sjednicu 17. studenoga te godine. Na toj je sjednici pročitana predstavka Biskupije i formirana je komisija koja bi uz ostalo razmotrila i potražila neku drugu lokaciju. Ta je komisija bila sastavljena samo od predstavnika Općine, a ni sada nije prihvaćen prijedlog Biskupije da komisija bude mješovita tj. sastavljena i od predstavnika Biskupije i od predstavnika Općine i da tako formirana komisija zajednički potraži i zajednički predloži jednu ili više varijanata za lokaciju. Upravo je čudno zbog kakvih je razloga Općina izbjegavala da u tim komisijama vidi i predstavnike Biskupije, a najprirodnije bi bilo da se tu nađu, jer se stvar tiče ne samo Općine nego i Biskupije. A opet, današnjem čovjeku ipak malo stvari s toga područja ostaje nerazjašnjeno!
Dakle, Savjet za urbanizam formirao je komisiju bez ijednog predstavnika Biskupije, ali zato su se u njoj našli predstavnici nekih slojeva, kojih se stvar katedrale savršeno ništa ne tiče. Članovi su te komisije bili: Ing. Vlado Smoljan, kao predsjednik, Zdravko Džidić, tehničar, zatim prof. Anđelko Zelenika, neki oficiri i drugi predstavnici grada i vlasti.
Ubrzo nakon formiranja članovi su te komisije posjetili Biskupa dr. Petra Čulu i s njim razgovarali o lokaciji. Tom zgodom pogledaše i slobodno gradilište ispod zgrade biskupije. To je nekadašnja biskupijska bašča koja se nalazi između Šetališta JNA i rječice Radobolje. Kad je vihor digao Biskupiji sve nekretnine, otišla je i ta bašča u eksproprijaciju. Izgleda da će sada ona morati spašavati situaciju i donijeti konačno smirenje problema. Ali članovi komisije nakon pregleda terena zavrtiše glavama i dadoše pošten sud da taj teren ne odgovara iz više razloga:
1. Tu je rječica Radobolja koja zbog blizine gradske prometnice sužava i ograničuje gradilište,
2. iznad ceste nalazi se povisoka Glavica, koja zaklanja mjesto i buduću crkvu,
3. ta bi lokacija ipak bila periferna prema onoj izgubljenoj na Rondou.
Dakle, još rješenja nema!
TRAŽI SE NOVO RJEŠENJE
U proljeće 1969. počelo se najprije neslužbeno govoriti o jednoj lokaciji koju do tada nitko nije spominjao. Ona se nalazi na prostoru između Šantićeve ulice, te napuštene trase stare željezničke pruge i ulice X. Hercegovačke Brigade. Određenije rečeno, to je prostor gdje se nalazi skladište sarajevske pivare i Ratarov poljoprivredni magazin. I što se prije govorilo neslužbeno, to je predsjednik Općine u lipnju iste godine i službeno saopćio biskupu Čuli, a malo kasnije tu mu je lokaciju prezentirao i direktor Urbanističkog Zavoda. Biskup je nakon razmišljanja i savjetovanja prihvatio tu lokaciju i opet predložio predsjedniku Općine da se formira mješovita komisija od crkvenih i općinskih predstavnika i da ta komisija pregovorima postigne sporazum o visini komunalija za tu lokaciju. No ta komisija nikad nije stvorena – a niti su njezine usluge zatrebale!
Događaji su se okrenuli drugačijim tokom! Tko je mislio da je rješenje blizu, bio je naivni optimist. A to su bili crkveni ljudi. Da li su oni iz Općine računali da je rješenje na pomolu, teško je reći?
Kako su predstavnici Biskupije bili preveliki optimisti i računali da je rješenje problema samo još stvar sitnih sporazuma, a da je bitni sporazum već postignut, obavijestili su petoricu arhitekata i pozvali ih da sudjeluju u natječaju za izradu projekta koji bi odgovarao ovoj lokaciji. Od te petorice pozvanih stručnjaka dvojica su bila iz Zagreba, a po jedan iz Sarajeva, Splita i Ljubljane.
Na zahtjev Urbanističkog Zavoda Biskupija je 25. kolovoza 1969. predala tome Zavodu orijentacioni nacrt građevinskog programa za katedralu i prateći objekt. Na temelju tog nacrta Zavod je izradio elaborat “Osnovni elementi lokacije katedralne crkve u Mostaru” i predao ga Biskupiji početkom 1970. godine.
Biskupija je namislila na temelju toga elaborata pristupiti raspisivanju užeg natječaja – po pozivu – u svrhu izrade idejne skice, odnosno idejnog projekta katedrale, pa je na tražnju nekih stručnjaka – arhitekata zatražila od Urbanističkog Zavoda upotpunjenje elaborata. Tad je Urbanistički Zavod počeo stavljati čudne prigovore i još čudnije zahtjeve:
a) da se za projekt raspiše općejugoslavenski natječaj,
b) da on (Zavod) određuje ocjenjivački sud, a u slučaju užeg natjecanja da on izabire arhitekte koji će u njemu sudjelovati,
c) uvjetovao je i samo izdavanje rješenja o lokaciji time da u roku od dva mjeseca nakon izdavanja rješenja Biskupija potpiše sporazum (ugovor) o “učešću na uređivanju građevinskog zemljišta u visini 50% u odnosu na ukupne troškove”:
Kako Zavod nije naveo koliko bi iznosili ti “ukupni troškovi”. Biskupija je dopisom zatražila od općine da njezin nadležni organ dostavi Biskupskom Ordinarijatu “pregled orijentacionih troškova pripreme i uređivanja građevinskog zemljišta” za izgradnju katedralne crkve.
Zavod je toj tražnji Biskupije brzo udovoljio i dostavio joj predračun troškova za uređenje građevinskog zemljišta koje namijenjeno za katedralu. Uređenje podrazumijeva: čišćenje terena, opskrba gradilišta komunalnim uređenjima, otkup postojećih objekata, isplata i iseljavanje, rušenje… Za te radove od Biskupije se kao “učešće” tražila svota od jedne milijarde, 275,500. S.D. Kad su ljudi u Biskupiji ugledali kolika se svota traži još prije nego je išta započeto, nastalo je iznenađenje i zaprepaštenje. U Biskupiji su po svoj prilici mislili da će gotov objekt sa predatim ključevima stajati negdje toliko… Ovu astronomsku svotu koju je od njih tražio Zavod za Urbanizam na Biskupiji su shvatili kao neizravno odbijanje lokacije.
I što sad? Odustati se od započetog posla ne može, a ne može se uz ovakve uvjete ništa ni raditi. Nije preostalo drugo nego ponovo skupiti energiju, pribrati dovoljno strpljenja za novu trku od mjesnih do republičkih i saveznih organa vlasti. I biti spreman za ponovno čekanje. Zaredale su usmene i pismene žalbe Biskupije na sve strane. Tražila se intervencija republičke vlade i Savezne vjerske komisije, pa i jugoslavenskog ambasadora kod Sv. Stolice prof. Cvrlje. Svi su izražavali razumijevanje, ali svi su upućivali na mjesne vlasti u Mostaru.
OBOSTRANO TRAŽENJE NOVIH RJEŠENJA
U listopadu 1970. predstavnik Općine poziva predstavnika Biskupije da mu saopći kako Zavod za urbanizam ne samo da ne može odustati od one cijene koju je dao u travnju, a spomenuli smo da je iznosila 1.275.000 S.d. nego bi sada ta cijena bila i znatno povećana zbog sveukupnog porasta cijena. Dakle, još teža žalost nego u travnju. Ali za utjehu predlaže se Biskupiji i ovakva mogućnost: da ona na se preuzme troškove oko imovinsko-pravnih odnosa, pa da će u tom slučaju Općina odustati od potraživanja komunalija. Naravno, komunalije ni pri ovakvom rješenju ne bi bile besplatne, nego bi se oko njih Biskupija brinula, a ujedno bi se morala brinuti i oko uređenja partera. Ili tako, ili tražiti ponovo neko novo gradilište, ali ono će biti, tako navješćuju na Općini, daleko slabije od ponuđenog i nalazit će se negdje na gradskoj periferiji. Eventualno novo gradilište, ako bi bilo čisto (bez objekata koje bi trebalo rušiti) i ako bi bilo izvan prve gradske zone, ne bi uza se vezalo goleme izdatke za komunalije.
Sada Općina počela ponovo spominjati onu prije ponuđenu lokaciju na Rudničkoj cesti, ali ovoga puta još je više spominjala onaj teren ispod zgrade Biskupije, na biskupijskoj bašči. A napomenimo da je prije jedna općinska komisija to gradilište ocijenila kao nepodesno.
Biskupija se našla pred mučnim i teškim izborom. Bez puno razmišljanja znalo se da je teren u Šantićevoj ulici najbolji i najprihvatljiviji, ali teško bi bilo i nekoj velikoj dobro subvencioniranoj državnoj instituciji prihvatiti astronomske troškove za isplatu lokacije, a kamoli crkvenoj ustanovi koja je pošla u posao s nekom manjom zalihom, a bez sigurnih izvora. Bilo da bi eksproprijaciju postojećih objekata na tom terenu vršila Općina i preuzela brigu oko njegova uređenja, bilo da sve to čini Biskupija, izlazi na isto – neprihvatljivo skupo, odviše vrelo, odviše teško za slabe crkvene kase. A sve da su te kase goleme i pune Biskupiji je moralo izgledati nepravedno da za jednu oduzetu čistu lokaciju na Rondou dobiva drugu pod tako teškim uvjetima.
Lokacija na Rudničkoj cesti nije zbog svog ambijenta dolazila u obzir. A prihvatiti onu lokaciju ispod zgrade biskupije, nije također nimalo ugodna stvar. Ako je ta lokacija i po sudu općinske komisije jučer imala svoje teške mane, one su ostale i sada.
A tražiti neku novu lokaciju, još je mučnije. Evo prolaze godine, prolaze desetljeća, pa skoro i jedno stoljeće od kad zamisao katedrale čeka svoje ostvarenje, pa sad prihvatiti još jedno neizvjesno čekanje, zaista je mučno. Prisjetimo se još jednom mana one lokacije na bivšoj biskupijskoj bašči. Glavica iznad današnje biskupijske zgrade zatvarala bi budućoj katedrali i ubijala svaku vizuru. Nova bi crkva bila vidljiva samo dolaznicima iz pravaca Vukodola i Žovnice, a dolazeći iz grada opazila bi se tek kad se nađemo u njezinoj neposrednoj blizini. Zemljište sa zapadne strane izlazi a šiljak koga zatvaraju cesta i Radobolja, a sa istočne strane prostor zatvaraju obiteljske kuće. Sa sjeverne strane je cesta, a sa južne rječica Radobolja. Dužina korisnog zemljišta iznosi 50 metara dužine i oko 50 metara širine. Tako izduženo zemljište tražilo bi longitudinalni oblik crkve koji se danas zbog praktičnih razloga napušta. A uz sve druge nedostatke to je zemljište i močvarno, jer se sa susjedne Glavice slijevaju potoci na to zemljište, a u pojedinim godišnjim razdobljima javljaju se jaka vrela podzemnih voda.
No uz ove prirodne nedostatke ta lokacija ima i funkcionalnih minusa. Naime, katedrala se ne gradi samo zato da se može reći da ona u gradu postoji, nego je jedna od bitnih odrednica za lokaciju i ta da bude što dostupnija za one vjernike kojima je današnja jedino postojeća župna crkva udaljena. Osim što je po naravi stvari katedrali u svakom gradu mjesto u najodličnijem području, a ne na periferiji, ona ima i praktičnu pastoralnu funkciju- treba dakle u pastoralnom pogledu pokrivati potrebe jednog dijela vjernika. Smjestiti katedralu u blizini biskupije znači ne samo gurnuti je prema periferiji, nego ostaviti velik dio grada bez dostupnog sakralnog objekta. A to su sadašnja naselja Zgoni i Strelčevina i buduća naselja Carina i područje iznad Sjevernog Logora.
Eto, sve se to imalo na pameti, sve se to vagalo, o svemu se razmišljalo. No često puta ni razmišljanja, ni logički zaključci koji se iz njih izvuku, nisu jedini činioci koji su za odluku bitni. Gradske vlasti su imale sigurno svoje razloge da su sada predlagale upravo ovo zemljište pokraj biskupije za lokaciju. I njihovi predstavnici počeli su dokazivati da je to zemljište veoma podesno, jer je posve čisto, ne treba nikoga izvlašćivati niti isplaćivati. A po njihovu dokazivanju nije to više ni periferija. Tud prolazi veoma lijepo Šetalište JA, a uskoro će, tako su rekli, jedna od važnih prometnih arterija od pravca Rudnika izbijati upravo pred katedralu.
RJEŠENJE NA VIDIKU
Izgleda da je jedna i druga strana već bila umorna od maratonskih dopisivanja, pregovaranja i pogađanja. Izgleda da je Općina željela već jednom skinuti s vrata pitanje katedrale, a sigurno i predstavnici Biskupije u želji da se stvar napokon pokrene s mrtve točke, pristadoše sigurno i preko volje baš na tu lokaciju. Kao da se htjelo reći: kad ne može bolje, neka bude tako. Valja ih razumjeti. Tražiti nove izlaze, odnosno novu lokaciju, znači oduljivati rješenje, a to opet znači gubiti na vremenu. A gubiti na vremenu znači izlagati onu mršavu ušteđevinu, koja je za katedralu predviđena, vrelim inflacionim zrakama koje je svaki dan čine manjim i manje sposobnom da se nosi sa stalnim porastom cijena. Tako je napokon došlo do rješenja lokacije. Ali time nisu sve nevolje skinute. Još će ih biti. Neće to biti samo nevolje materijalne i financijske prirode, jer bez njih i ne može teći izgradnja jednog ovako krupnog objekta. Ali s tim se teretom i računalo. Stara naša poslovica kaže: tko se u noge ne uzda u kolo se ne hvata. Ali nije se više računalo da će ponovo iskakati nevolje administrativne prirode. Susretali smo ih podosta i dok je došlo do ove faze rađanja katedrale, a ona se neće na svijet pojaviti dok ne prođu još neke porođajne muke. No, vidjet ćemo to kasnije. Rješenje o lokaciji stiglo je Biskupiji pred sam Božić 1971. a na sebi je nosilo datum 17. 12. te godine.
Biskupija je najprije po savjetu stručnjaka i po svojoj prijašnjoj odluci raspisala uži, interni natječaj – po pozivu – za izradu idejnog projekta crkve. Na natječaj su pozvani samo istaknuti, uvaženi i afirmirani stručnjaci. Ove su odlike bile jedino mjerilo kod njihova izbora, a nije se gledalo ni na vjeru, ni na ideološki pravac natjecatelja, odnosno na njihov svjetonazor.
Tako su na natječaj bili pozvani: iz Sarajeva profesor ing. Juraj Neihardth i docent ing. Zlatko Ugljen. Iz Zagreba: docent ing. Radovan Nikšić i Industroprojekt koji je zastupan po ing. Ivanu Franiću. Iz Ljubljane je pozvan prof. ing. Anton Bitenc i iz Rima ing. Gema Hamzić.
Svima njima dat je projektni program koji obuhvaća:
a) zgradu crkve – katedralu
b) objekt za stanovanje personala koji će upravljati crkvom,
c) okolinu crkve i stambenog objekta (partersko uređenje), uređenje trga pred crkvom, prilaza, parkirališta i sl.
Arhitekti su pri izradi plana trebali imati pred očima sljedeće želje i napomene investitora: On “želi graditi biskupsku katedralnu crkvu. Ona je matična crkva u jednoj biskupiji. Prvotno je namijenjena za liturgijske funkcije biskupa kao poglavara Crkve i u jednoj biskupiji. Oko biskupa prigodom izvanrednih slavlja okuplja se i kler biskupije i vjernici u većem broju iz župa u sjedištu biskupije kao i iz drugih župa biskupije.
Pri projektiranju toga objekta treba tu funkciju katedralne crkve imati pred očima i prema atome rasporediti interijer crkve, a predvidjeti mogućnost da ta crkva može služiti djelomično svojim nutarnjim koristivim prostorom, a još više slobodnim prostorom ispred crkve, kao npr. prigodom održavanja krizme, ili za druge vjerske manifestacije uz učešće većeg broja vjernika. (…)
Uz to katedralna crkva može služiti i kao župna crkva, tj. središte oko kojeg se okuplja određena zajednica vjernika na svojim redovnim liturgijskim sastancima.
Da bi se mogao razvijati komunitarni život jedne župne zajednice potreban joj je određeni prostor.
Glavna manifestacija komunitarnog života župske zajednice jest nedjeljno i blagdansko sastajanje na slavljenje liturgije. Za to će moći služiti glavna aula katedrale. (…)
Ovu dvostruku funkciju biskupske katedralne crkve u Mostaru treba imati u vidu prigodom projektiranja. (…)
Projektanti – arhitekti trebaju imati pred očima ne samo arhitektonsko-likovnu stranu objekta i njegovu funkcionalnost, kako je gore u najkraćim crtama opisana, nego i najnovije propise o građenju sakralnih objekata, kako ih je zacrtao i formulirao II. Vat. Sabor u svojoj Uredbi o Sv. Bogoslužju od 4. XII. 1963, čl. 122-130.”
Pozvani arhitekti-projektanti uz poziv na izradu projekta dobili su priloženu i ovu saborsku Uredbu o kojoj je riječ, a dobili su također u prijevodu i Instrukciju o njezinom ispravnom provođenju.
I još su nešto svi projektanti dobili. To je spis: Kratka teološko-liturgijska, pastoralno psihološka analiza crkve. Ne znam tko je autor toga spisa, ali znalački je sastavljen i vrijedno je iz njega prenijeti i poduže citate. Spis je nastao kao odgovor projektantima na pitanje: Što investitor želi da katedrala u Mostaru znači i predstavlja?
“U odgovoru na ovo pitanje smatramo da je potrebno naglasiti, da kad je riječ o crkvi (bilo katedralnoj, bilo župskoj, bilo samostanskoj) ne smijemo misliti samo na određeni materijalni prostor omeđen zidovima… nego i na onaj prvi i najautentičniji smisao Crkve kao zajednice Božjeg Naroda, kojoj je Krist utemeljitelj i glava.
Crkva, zajednica vjere i ljubavi, ali i vidljivi zbor, organizam, društvo – treba prostor, gdje će se okupljati, sastajati da slavi Boga, predvođena svojim utemeljiteljem-Kristom:”
K ovoj misli jedan mali komentar. Nama ni jedna crkva, pa ni katedrala ne treba kao neki trijumfalni znak na određenom području, ne treba nam kao manifestativno-izazovna pojava, koja bi označavala rivalitet i antagonizam prema drugim vjerama i ideologijama. Svi bi oni trebali to tako shvatiti i pošteno nam to vjerovati. Pa stoga mi s pravom od njih očekujemo da ih taj znak naše prisutnosti, makar bio arhitektonski-pojavno uočljiv, ne uznemiruje. Nama treba, naglašavamo to, bogoštovni prostor, a strani su nam, osobito poslije II. Vat. Sabora svi antagonizmi i starinska takmičenja. Nama dakle ne treba crkva-monument, crkva-muzej, nama treba crkva kao mjesto gdje će se vjernici, kako gore stoji “okupljati, sastajati da slave Boga.”
Dalje u spomenutom spisu stoji: “Crkva je ‘Dom Božji’ – kuća Božja – i kuća – sastajalište Božjeg Naroda! Crkva stoga mora u sebi spajati mistične osjećaje strahopoštovanja prema Stvoritelju, a ujedno ižaravati pobožnost.”
Toj se dakle svrsi podređuje i vanjština i nutrina crkve. A onda spis nastavlja dalje: …“pred crkveno graditeljstvo postavljaju se nove i ne male zadaće, koje su ranije bile nepoznate, ili barem nisu bile naglašene u ono doba…
Danas se akcent pomiče na komunitarni značaj liturgije, naglašuje se aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji više nego li u ranijim vremenskim razdobljima, pa stoga o mnogim stvarima koje su se ranije smatrale kao fiksirane, sigurne, treba danas ponovo o njima razmisliti i tražiti nova rješenja, npr. raspored interijera crkve, kako bi se postigla i omogućila što bolja, optimalna suradnja – sudjelovanje vjernika u liturgiji…”
Crkva želi “ostvariti ugođaje koji će olakšati današnjem čovjeku, da u njoj nađe Boga i samog sebe. Živimo naime u vremenima u kojima teške kušnje i ratovi zadnjih desetljeća ljude ne vode k Bogu, k razmišljanju i obraćenju kao u prijašnjim stoljećima, doživljavamo naime dekadencu, otupljenje za više životne ideale, materijalizaciju života, lažne predodžbe ljepote i moralni pad – otpad od Boga!
Crkveni prostor mora ižaravati toplotu, ljepotu, pobožnost. Crkva i danas treba biti utočište za izmučene i umorne ljude, ona upravo mora biti dom. Ne bi smjelo biti da ljudi u svojoj duševnoj bijedi radije idu u gostionice… nego li u crkvu. Arhitektonska forma, unutarnje raspoređenje, liturgija… morali bi stvoriti topli kutak života, odmora, mira, smirenja…
Crkva je sastajalište Božjeg Naroda kako je naprijed rečeno. To je mjesto molitve, smirenja, izmirenja, pomirenja ne samo s Bogom nego i međusobno. U tom prostoru, u kojem se svi osjećamo kao braća, u ontologiji i teologiji bratstva, jer smo stvoreni na sliku i priliku Božju (i stoga smo kao živo kamenje Božjeg hrama!), njegovi smo znakovi (signa) kao što je i Krist Očev znak i sakrament. U ovom šatoru Božjeg Naroda – crkvi ne bi smjelo biti onih, koji se osjećaju osamljeni, pritisnuti, zarobljeni vremenom, tu je prisutna ljubav, a s ljubavlju i nada, koja spasava.”
Ovaj spis nadalje lijepo obrazlaže čemu služi crkva svojim unutarnjim prostorom. A za njezinu vanjštinu, za njezinu vanjsku pojavnost kaže ovako:
“Crkva danas u želji da se što više približi duši modernoga čovjeka, izbjegava one oblike, koji podsjećaju na neki trijumfalizam obzirom na veličinu i izgled.
Ipak po svojim sakralnim objektima želi biti vidljivo prisutna u današnjem svijetu, želi da sakralni objekt bude trajna i živa riječ, koja i današnjeg čovjeka podsjeća na Boga i poziva ga na zajedništvo života s Bogom.”
Uz ove teoretske napomene, uz rastumačene praktične želje Biskupija – investitor dala je projektantima za svaki dio objekta i posebne želje i smjernice. Naravno, da se većina tih želja i napomena odnosi na glavni dio objekta – katedralu, a manji dio na stambeni prostor.
Što se tiče katedralne crkve, Biskupija u spomenutim dokumentima traži da glavna aula katedrale mora imati toliko prostora da može primiti od 1500-2000 odraslih osoba, a od toga jedan dio sa sjedištima. Traži dalje da se uz prostor za vjernike ostavi i posebni prostor za oltar i za drugi nepomični namještaj u prezbiteriju, a u taj namještaj spada biskupska katedra, po čemu se i zove katedralna crkva. I pošto je spomenut prostor za sakristiju, projektantima se u spisu skreće pažnja na još jedan moment:
“Uz kompleks crkve spada i toranj, zvonik, koji ima prvotnu svrhu da u njemu budu smještena crkvena zvona, a drugotna mu je svrha da izvanjskim načinom označava sakralnost objekta.”
Upravo taj toranj, taj zvonik bio je predmet posebne pažnje i naročite brige mostarskih urbanista. Naime, Zavod za urbanizam u svojim direktivama i postavljanju“arhitektonskih uslova” kako ih je dostavio Biskupiji s tim da ova o tom upozna pozvane projektante, izričito ističe: “sam objekat treba da predstavlja kompoziciono i arhitektonski jedinstvenu cjelinu, bez primjene rješenja sa tornjem (podcrt. AB) kao posebno izdvojenom i naglašenom građevinom.” U tom istom dokumentu Zavod za Urbanizam protivi se tornju, koji bi se poput obeliska dizao nad okolinom. A inače Zavod dopušta da katedrala može imati vanjsku oznaku sakralnosti. A naša zapravo ne dopušta? Ne dopušta zvonika koji bi nad okolicom, kako oni rekoše “stršio”. Okolici to po svoj prilici ne bi smetalo kao što joj na drugim mjestima ne smetaju slični dijelovi sakralnih građevina. I ne samo da ne smetaju, nego pojedinim gradovima daju najeminentniju oznaku, kao npr. Zagrebu, Splitu, Beču, Kölnu itd. I baš time što iznad okolice “strše” dični su ures tih gradova. Ni toranj mostarske katedrale ne bi okolici smetao.
I taj uvjet urbanista postavio je projektante pred težak zadatak. Kako pronaći prikladno rješenje koje će izvana katedralu označiti kao sakralni objekt, a da s tim rješenjem bude zadovoljan i Zavod za Urbanizam i investitor? I s druge strane, ako zvonika ne smije biti, gdje naći na toj crkvi mjesto zvonima?
I osim zvonika, još će s tim projektom biti nevolja. Sad još spomenimo i to da su projektanti dobili od Biskupije razrađene zahtjeve i što se tiče glavne aule crkve i što se tiče suterenskog prostora ispod nje (kripte), pa onda što se tiče vjeronaučnih učionica, sanitarnog čvora itd.
I pošto je Biskupija pismeno izložila svoje želje arhitektima – projektantima u pogledu sakralnog prostora, isto tako im je izložila i svoje zahtjeve u pogledu stambeno-kancelarijskog dijela. I sad pozvani projektanti imaju pred sobom i želje Biskupije, sadržane u dokumentu koji nema datuma, a na njemu stoji da je pisan “početkom mjeseca prosinca 1971. “Imaju pred sobom i “arhitektonske uslove” Zavoda za urbanizam, imaju priložene zahtjeve Uredbe o gradnji sakralnih objekata. I imaju vrijeme od 1. veljače 1972. do 5. svibnja iste godine da dotle svoj posao dovrše i radove predaju. Od pozvanih šest uvaženih stručnjaka, pet ih je svoje radove predalo na vrijeme. Šesti je odustao od natječaja.
PREGLED I OCJENA PRISTIGLIH PROJEKATA
10. svibnja 1972. radovi su komisijski otvoreni i svaki označen svojom šifrom. Komisiju za otvaranje i pregled natječajnih radova sačinjavali su:
Msgr. Pavao Žanić, pomoćni biskup, ispred Biskupije – investitora,
Dipl. ing. arh. Vladimir Šunjić, stručni izvjestitelj,
Dipl. ing. Pio Nuić, Mostar.
Pošto su tako radovi pregledani i šifrirani, sad je posao ocjenjivačkog suda da izabere najbolji. Neupućenom čitatelju treba napomenuti da ocjenjivački sud nije znao za autora pojedinog projekta. Šifra ga je krila, samo su svi u ocjenjivačkom sudu znali da svih pet radova potječu od renomiranih stručnjaka i da nitko od njih nije na natječaj poslao nekakvo bezvrijedno ili osrednje ostvarenje.
Ocjenjivački sud bio je ovako sastavljen:
Dr. Petar Čule, biskup, Mostar. On će biti najodgovorniji za izbor projekta, jer financijski teret ostvarenja toga projekta ležat će na njemu.
Dipl. ing. arh. Zvonimir Vrkljan, sveuč. prof. Zagreb, predsjednik ocjenjivačkog suda,
Dipl. ing. arh. Vinko Galić, projektni biro “Hercegovina” Mostar,
Dipl. ing. građ. Vlado Smoljan, predstavništvo poduzeća Vranica, Sarajevo-Mostar,
Dipl. ing. arh. Pio Nuić, Franjevački samostan, Mostar.
NA ŠTO JE OCJENJIVAČKI SUD GLEDAO?
Svi su radovi, kako se i očekivalo, bili na visini. Gledalo se koji je rad s funkcionalnog gledišta zgodniji, s izvođačkog gledišta lakši, s ekonomskog gledišta prihvatljiviji. Gledalo se i na to da projekt dopušta i etapnu izgradnju. Sve je odlučilo da je sud donio odluku da investitoru preporuči rad pod šifrom E. Kasnije se ustanovilo da su autori toga rada: Hildegrada Auf-Franić, dipl. ing. arh; Ivan Franić, dipl. ing. arh; Teodor Kupčevski, dipl. ing. arh. Savjetnici: Ljubo Matasović, dipl. ing. arh. i Duško Brković, dipl. ing. arh.
Ocjenjivački je sud dakle preporučio njihov rad, ali uz rezervu “da definitivnu odluku donese nakon detaljnog objašnjenja projektanta u pogledu konstruktivnog i statičkog rješenja zakrivljenih šatorastih krila-ploha, mogućnosti realizacije i ekonomskog efekta.”
Zbog čega su stručnjaci u ocjenjivačkom sudu izabrali upravo taj rad? Evo njihova obrazloženja:
“Projekt je udovoljio postavljenom programu u osnovnim zahtjevima kao s funkcionalnog tako i arhitektonsko-urbanističkog gledišta. Čitav kompleks dobro je diferenciran, objekt crkve kao dominantan, čistih efektno izraženih forma, a prateći objekt nizak i odijeljen, i time ne narušava dominaciju glavnog objekta. Izbor šatora biblijski je inspiriran što predstavlja i posebni arhitektonski efekt. Jedinstveni prostor crkve u tri nivoa u principu je dobro komponiran, ali bit će potrebne stanovite funkcionalne dopune. Izvođenje objekta po građevnim etapama vrlo je dobro i lagano provedivo. Osnovni konstruktivni sistem je jednostavan, interesantan i logičan. Međutim nije dovoljno objašnjen statički sistem zakrivljenih šatorskih površina kao i upotrjebljenih materijala.”
Zamisao iz koje se rodio ovaj projekt zagrebačkih arhitekata bila je: U Mostaru ispod mosta kršćanski puk podigao šator Božji. Taj most nije stari turski most, nego savinuti križ. Dakle ispod četiri kraka križa visio bi šator. Smiono! Naknadno su arhitekti kazali da bi šator bio i uprt na zidove.
To je dakle mišljenje ocjenjivačkog suda o prvoizabranom radu. No sud je donio i ovaj zaključak:
“… u slučaju da se pojave poteškoće u pogledu realizacije i negativnog ekonomskog efekta predloženog natječajnog rada pod oznakom E, izabere natječajni rad pod oznakom A kao sljedeći najprihvatljiviji rad, posebno radi funkcionalnosti i ekonomskog aspekta s time, da se u oblikovnom smislu dadne prihvatljivije rješenje.”
Evo potpunog mišljenja suda o tom radu kojem je autor: dipl. ing. arh. Radovan Nikšić, tehnički suradnik Nenad Kavurić i konzultant dr. Antun Ivandija.
“Projekt odgovara građevnom programu, posebno u funkcionalnom pogledu. Dispoziciono i konstruktivno rješenje crkve i pratećeg objekta je čisto. Projekt je udovoljio urbanističke uvjete, ali nema izražen sakralni karakter i nije postignuta dovoljna diferencijacija između sakralnog i pratećeg stambenog objekta. Prevladavanje velikih betonskih ploha fasade crkve daje dojam težine, što nije adekvatno pejsažnim karakteristikama mikrolokacije. Mogućnost etapne izgradnje postoji”.
Sad ćemo pogledati redom ocjene i ostalih projekata. Rad pod šifrom B djelo je dip. ing. arh. docenta Zlatka Uglena iz Sarajeva.
“Projekt je ponudio nekonvencionalno i originalno rješenje u pogledu prostora kao i konstruktivno rješenje crkve i pratećeg objekta je čisto. Projekt je udovoljio urbanističke uvjete, ali nema izražen sakralni karakter i nije postignuta dovoljna diferencijacija između sakralnog i pratećeg stambenog objekta. Prevladavanje velikih betonskih ploha fasade crkve daje dojam težine, što nije adekvatno pejsažnim karakteristikama mikrolokacije. Mogućnost etapne izgradnje postoji”.
Sad ćemo pogledati redom ocjene i ostalih projekata. Rad pod šifrom B djelo je dipl ing. arh. docenta Zlatka Ugljena iz Sarajeva.
“Projekt je ponudio nekonvencionalno i originalno rješenje u pogledu prostora kao i konstrukcije s izraženom integracijom vanjskog i unutarnjeg prostora, što je u svakom slučaju pokušaj novog pristupa rješavanju ovakvih zadataka. Osim toga u rješenju se provlači izrazita stilska dosljednost od osnovne koncepcije do detalja.
Objekt je predimenzioniran i kao takav u varijanti lokacije između ulica JNA i rječice Radobolje s urbanističkog stanovišta neprihvatljiv, pa je stoga autor predložio drugo rješenje na području preko Radobolje, što se smatra uspjelim.Objekt imade niz funkcionalnih nedostataka, a sama izvedba izazvala bi niz teško rješivih tehničkih problema i bila bi skopčana s vrlo velikim troškovima. Etapna izgradnja moguća je samo u 2 etape.
Za projekt se može reći, da je mnogo uspjelija poetska nego tehnička interpretacija, da je vrlo interesantan, i da je u studij i u reprezentaciju uloženo izuzetno mnogo truda.”
Autor je ovog projekta: Zlatko Ugljen, dipl. ing. arh; Suradnici: Rudić Ismet, dipl. ing. arh; Božo Zoran, cand. arh. i Tadić Branko, cand. arh.
Maketa: Džamastagim Muaz i Maksimović Slavko.
Na redu je ocjena suda o projektu D. Njegov je autor: prof. Anton Bitenc, dipl. ing. arh. Ljubljana.
“Projekt je udovoljio građevnom programu s funkcionalnog stanovišta i moguća je izgradnja u tri etape. Izduženo koncipirana kompozicija masa, a posebno izabrani položaj pratećeg objekta i gabarit istog nisu prihvatljivi. Arhitektonsko rješenje je korektno, ali nije donijelo novije ideje. Konstruktivno rješenje je čisto.”
I još nam je vidjeti ocjenu rada pod šifrom C, a autor mu je dipl. ing. arh. Juraj Naidhart. Suradnici su mu bili: dipl. ing. arh. Tatjana Pamučina, zatim konzultant za crkveno liturgijska pitanja Franjo Muren, župnik. Konzultant statičar Ognjeslav Malkin, dipl. ing. Maketu su izradili braća Neidhart sa stolarom J. Terzić. Fotografija: Hodžić. O ovom radu ocjenjivački sud kaže:
“Projekt je u urbanističko-arhitektonskom pogledu uspio s izrazitim likovnim kvalitetama, organski vezan s elementima autohtone arhitekture. Međutim u interesantnom konceptu funkcionalno rješenje sekundarnog je karaktera. Izgradnja u tri etape teško je provediva. Moderno tretirana konstrukcija izazvala bi ipak znatne poteškoće i troškove kod izvedbe, posebice kod fundiranja.”
Nama je u prikazu bilo lakše uz svaki rad donoseći ocjenu stručnjaka odmah donijeti i imena autora. Međutim, posao se nije odvijao tako. Ocjenjivački sud najprije je radove pregledao, donio o njima svoje mišljenje, to mišljenje stavio na papir, a ocjene svi sudionici suda potpisali – i tek se onda išlo na otvaranje koverata, koje su u sebi krile imena autora. To je tako učinjeno zato da ni čije ime ne bude pritisak za ocjenjivački sud.
DALJNJI KORACI K OSTVARENJU KATEDRALE
Pošto je ocjenjivačko tijelo preporučilo investitoru natječajni rad pod šifrom E, za koji sad znamo da je djelo dipl. ing. arh. Ivana Franića mada je stvar morala ići pred stručnjake Urbanističkog Zavoda Općine. Kad su u tom Zavodu vidjeli izvještaj ocjenjivačkog suda u kome je bio i njihov predstavnik dipl. ing. Džihad Pašić, koji je skupa s ostalim članovima suda donio mišljenje da se prihvati plan-idejni projekt ing. Franića i zapisnik o tom bez protivljenja potpisao, uhvatilo ih je, izgleda, neraspoloženje. Tamo su za to organizirali neku vrstu Super-jury-a. Svi su izgledi da je taj super-jury ubrzo donio svoj zaključak, ali održavane su duge sjednice da se tom zaključku dadne obrazloženje i oblik. Projekt je na tom Zavodu odmah odbačen, a poslije dugih dogovaranja tome odbijanju dato je objašnjenje, koje se da sažeti u dvije riječi objekt “previše strši”. Podsjetimo se kako je taj Zavod prije izrade projekata postavio Biskupiji i arhitektima svoje “arhitektonske uslove” da toranj ne bude naglašen. Drugim riječima, taj vjerski objekt ne smije svojom pojavom uznemirivati ljude drugog mišljenja. U izabranom projektu autor se držao te urbanističke upute i tornja uopće nije predvidio, ali je mostarskim urbanistima i takav njegov projekt ulijevao strah da “previše strši”. Izgleda da su urbanisti vjeru shvatili kao rivalsku instituciju konkurenta. Odbacili su mostove iznad katedrale i zatražili da se objekt snizi za 12 metara. Visini katedrale dovodilo se u vezu s partizanskim grobljem. Došao je u Mostar ing. Bogdanović koji ga je projektirao i bio je mišljenja da katedrala 32 m visoka neće groblju smetati. Ništa nije pomoglo. Dakle, tamo je projekt odbijen, ali Urbanistički Zavod ostavlja mogućnost da se projekt temeljito preradi, a prerada bi se sastojala uglavnom u tom da se visina objekta snizi za 12 metara.
Eto za Biskupije opet nove nevolje. U ljutoj muci pristala je na nepodesnu lokaciju, a sad više skoro uzmicanja nema. U ljutoj nevolji mora pristati i takvo sakaćenje objekta. Ali ostaje pitanje da li će autor na to pristati? A izabrati neki drugi projekt od pet predloženih, znači izložiti se riziku da taj projekt doživi na Urbanističkom Zavodu sudbinu prvoga projekta. Biskupija je bila i do sada navikla na iznenađenja koja su stizala iz Urbanističkog zavoda, ali ovo je bilo jedno od najvećih, jer se mislilo da više iznenađenja neće biti. No, kad se zaprepaštenje na Biskupiji sleglo i pošto su se misli počele prilagođavati novonastaloj stvarnosti, odlučiše predložiti ing. Franiću da svoj projekt preradi i prilagodi novim zahtjevima Urbanističkog Zavoda. Objekt će izgubiti svoju visinu, utonut će u okoliš, neće “previše stršiti”, u funkcionalnom pogledu možda neće znatniju štetu preradba donijeti, ali će objekt preinakom izgubio prvotnu poletnu misao autora, a grad će ovim potiskivanjem objekta k zemlji izgubiti jedan lijepi arhitektonski ukras za sadašnjost i za budućnost.
No, sada su sva razmišljanja o tom izlišna. Moralo se prihvatiti ono što se daje. Ing. Franić izvršio preradu svoga projekta i napravio, kako bi se reklo – njegovo drugo, umanjeno izdanje. Drugim riječima snizio ga za 12 metara, kako su tražili iz Urbanističkog Zavoda, kojemu je poslan tako prerađeni projekt i ponovo zatražena njegova suglasnost i građevna dozvola. Bilo je to 18. XII. 1972.
OČEKIVANJE RASPLETA
Opet se čekalo, ali srećom ne toliko kao prije. Stvar je povoljno riješena u ožujku 1973. Sad je trebalo svladati još nekoliko sitnijih administrativnih poteškoća. To su već one sitne nevolje koje mora svladavati svaki građanin dok dođe do građevne dozvole. Naime, poslije izrade glavnih projekata trebalo je od raznih komunalnih organizacija prikupiti propisane suglasnosti, pa ih priložiti uz molbu za dobivanje građevne dozvole. U međuvremenu trebalo je riješiti i imovinsko-pravna pitanja u pogledu otkupa zemljišta i isplate nasada na njemu. Sad nastaje tragikomična situacija. To zemljište, ta buduća lokacija, crkveno je vlasništvo, vlasništvo Biskupije. I pravno je bilo tako do 1949. I Biskupija je uvjerena da je to zemljište kao i ostala zemljišta, koja su bila njezino vlasništvo, bez pravnog temelja prešlo u društvenu imovinu. I sad treba to svoje zemljište kao i svaki drugi građanin, kupiti i sve voćke koje je biskupija posadila isplatiti, pa onda na njemu katedralu graditi. I morala je tako učiniti! Pri tome joj je Općina ipak uzela u obzir onaj građevni materijal od koga se nekad imala graditi katedrala na Rondou, a sagrađen je drugi objekt. Pošto je tako Biskupija pravno uredila pitanje vlasništva nad zemljištem i uplatila tzv. komunalije, Zavod za urbanizam, kao nadležni organ Općine izdaje konačno građevnu dozvolu za podizanje katedrale i pratećeg objekta. Ta dozvola nosi datum 22. IV. 1974. Taj datum i prije je bio poznat u povijesti mostarske biskupije. Upravo na taj dan 1948. biskup dr. Petar Čule lišen je slobode. I, evo igrom slučaja, ili Božjom odredbom, upravo toga dana dobiva dugo traženu i željno čekanu dozvolu za gradnju katedrale. Taj komadić papira, koji je stajao biskupa, a i drugo osoblje u biskupiji toliko nervoze, hodanja, traženja, moljakanja, kucanja na razna vrata – a i troškova, konačno je stigao. Ono, što se čekalo blizu stotinu godina, sad će valjda i početi! Počet će se ostvarivati.
Od rješenja o dodijeli lokacije – 17. XII. 1971. do dobivanja građevinske dozvole – 22. IV. 1974. prošlo podosta, više od tri godine.
Još prije dobivanja građevne dozvole Biskupija je tražila pogodnog i povoljnog izvođača radova. Izbor je pao na mjesno poduzeće “Hercegovina”. To je građevinsko poduzeće imao i iskusne kadrove i dobru mehanizaciju i određeni renome. S ovim poduzećem potpisala je Biskupija uobičajen ugovor. Ovo je poduzeće još prije dobivanja građevinske dozvole počelo na lokaciji vršiti pripremne radove za organizaciju gradilišta. temelji se ipak nisu smjeli kopati dok ne stigne formalna građevna dozvola.
Kako je ta dozvola stigla koncem travnja 1974, “Hercegovina” je u ljetnim mjesecima te godine počela kopati temelje i za katedralu i za stambeni objekt. Bože, tebi hvala, je li već krenulo? Hoće li mostarski katolici uskoro ugledati svoju novu crkvu – i tako dobiti još jedan vidljiv razlog da se osjete punopravni građani ove zemlje? Hoće, ali i oni i Biskupija trebaju još jednu tešku nevolju preturiti preko leđa.
NOVI JADI
Lokacija za novu katedralu nalazi se na mjestu gdje je zemljište mekano. Nastalo je milenijskim i milenijskim aluvijacijama. Stoga su temelji kopani duboko nekoliko metara. A te godine koncem kolovoza nadođoše velike kiše. Nešto slijevanjem vode s obližnje Glavice, a nešto zbog prodora podzemnih voda, čitavo gradilište bi poplavljeno. Radovi su na njemu morali biti obustavljeni. Ponovo nasta – tko zna po koji put? – mučno stanje. Kiše doduše prestadoše, ali na gradilištu ostaše dvije ogromne bare. Prolaznici i šetači govorili su u šali: “Pa, čulo se da će se ovdje graditi crkva, a sve su prilike – da će tu biti bazeni za kupanje!”
Ljudi na Biskupiji, iako već naviknuti na sve moguće neprilike, ovoj se nisu nadali. Ovom najnovijom nezgodom bili su i iznenađeni i pogođeni. Ali, ni sada nisu oboreni! Najprije su pomišljali da radove posve prekinu, da ovakvu nesretnu lokaciju otkažu i da traže povoljniju i zgodniju. Računali su da na to imaju puno pravo, a da nitko nema pravo da ih šalje u ovu baru i da ovakvom neupotrebljivom građevinskom lokacijom zamazuje oči pravdi. No, dođoše stručnjaci, pregledaše savjesno teren i dadoše umirujuće mišljenje. Rekoše da se i na ovakvom terenu može graditi, jer su geološki nalazi pozitivni. Trebalo je opet ići k općinskim vlastima i od njih tražiti dozvolu da se objekt podigne u svojim temeljima da bi se tako izbjegla opasnost od podzemnih voda. U taj posao oko izmjene fundacije objekta uključili su se i projektant, i izvođač radova “Hercegovina” i investitor-Biskupija.
Opet mjeseci čekanja! I tek u veljači 1975. Biskupija dobiva odobrenje za izmjenu projekta i dozvolu za podizanje temelja za 2 metra na visinu nivoa. tako je sad bilo moguće nastaviti radove. Ali, kako ih nastaviti, kad su na gradilištu dvije duboke goleme jame pune vode? Ima i tome načina. Crpkama će se isušiti i nasuti novim materijalom. To je značilo izložiti se novim nepredviđenim i neplaniranim troškovima, koji su za ovakvu ustanovu i krupni i teški! Tim teži što se na njih nije računalo. Kopanje i kasnije nasipanje i nalijevanje šljunka koštalo je ravnih ondašnjih 100 st. milijuna. Koliko su iznosili ti neplanirani troškovi čitatelj će znati (znati i zaplakati!) kad mu se rekne da se u to doba za te novce koji su izdati za iznenadne radove mogla napraviti lijepa obiteljska kuća katnica. Teško se sjetiti toga: najprije kopati, odvoziti zemlju i pijesak, pa onda ponovo dovoziti, nasipati, nabijati i rupe zatrpavati! Kad ove jade spominje, biskupijski kroničar dodaje: “Nije svako zlo za zlo. Dobro je utoliko, što je stvorena nova podloga, na koju će se nasloniti objekat crkve i stambene kuće.” Možda bi trebalo tomu dodati: Ako su se već vode pojavile, bolje je da su se pojavile odmah u početku, pa da se s temeljima bježi na više, nego da su se neugodnosti pojavile kad su već temelji postavljeni.
Kad se uklonila nevolja s tim nadzemnim i podzemnim vodama na gradilištu, “Hercegovina” je dosta brzo radila na postavljanju temelja i na izlijevanju temeljne deke. Poslije onih kolovoških kišnih dana dođoše sušni dani kasnog ljeta i rane jeseni i omogućiše građevinarima nesmetano obavljanje posla. Radovi su tako napredovali da je biskup dr. Čule mogao početkom studenoga 1975. obaviti blagoslov temelja i u njih položiti temeljni kamen. Nekoliko dana iza toga u okružnici koju upućuje svećenstvu i vjernicima piše ovo:
“Sa osjećajima iskrene i duboke zahvalnosti Trojedinom Bogu, Presvetoj Bogorodici Bl. D. Mariji i Sv. Josipu, s osjećajima radosti u srcu, ovim želi sve svećenike i vjernike naših biskupija: mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske obavijesti, da sam ja, vaš biskup, u nedjelju dne 9. studenoga blagoslovio temelje i položio temeljni kamen nove katedralne, biskupske crkve u Mostaru, središte naše Hercegovine i sjedištu naših biskupija.”
Imao je biskup dr. Čule zaista na čemu biti zahvalan Bogu! Jer izdržati taj trnoviti i dugi put od prvog traženja katedrale 1959. do blagoslova njezinih temelja 1975, ustrajati na započetom putu za sve nevolje koje je trebalo svladati, izdržati ona odbijanja i čekanja, a ne postati psihički iscrpljen i ne zapasti u očaj, to je zaista napor za koga se traži i čvrsta volja i Božje okrjepljenje, Božja pomoć!
U spomenutoj okružnici biskup Čule dalje govori o skoro osamdesetogodišnjem čekanju da rad na snivanoj katedrali otpočne. I samo nešto malo govori o svojim naporima da to postane stvarnost:
“Bila mi je jedna od najprečih briga kako bi nadležni organi vlasti u Mostaru što prije odredili novu lokaciju za gradnju biskupske crkve. Nisam propustio ni jednu prigodu, koja mi se pružila da tražim i molim nadležne funkcionare vlasti da mi dodijele gradilište i dozvolu za gradnju.”
Ove će rečenice čitatelj razumjeti donekle tek onda, kad mu se kaže, da je danas prilično lako u biskupijskom arhivu potražiti i nabrojiti sve dopise, sve podneske, koje je biskup Čule pisao vlastima na razne strane – od mjesnih do saveznih, ali nije lako znati koliko je puta radi katedrale otišao na nekadašnji mostarski Sreski Odbor, pa kasnije na mostarsku Skupštinu Općine, a i u Sarajevo do republičkih organa. Nije lako nabrojiti ljude iz tih ustanova, s kojima je vodio razgovore i pregovore, nije lako znati koliko se puta morao poniziti u ulozi poniznog molitelja – a sve za stvar na koju je imao pravo. A da je imao na to pravo, potvrdila je konačno i vlast kad mu je 12. prosinca 1971. dodijelila lokaciju i 22. 1974. građevinsku dozvolu za katedralu.
IZGRADNJA NAPREDUJE
Građevinsko poduzeće “Hercegovina” poslije blagoslova temelja nastavilo je gradnjom. U toku 1976. nicali su zidovi i katedrale i pratećeg objekta, a 1977. “Hercegovina” je dovršila svoj dio posla. I ljudima na Biskupiji i svećenicima iz unutrašnjosti i vjernicima, mjesnim i onima što iz raznih dijelova Hercegovine dolaze svojim poslovima u Mostar, pa usput pogledaju i radove na katedrali, činilo se da sve to sporo ide. Neki su bili mišljenja da građevinsko poduzeće namjerno odugovlači s radovima. No, svakako valja reći da se “Hercegovina” nije baš puno trudila da otkloni ovakve sumnje, a s tim i nervozu investitora i vjernika.
Međutim, bilo je i objektivnih razloga radi kojih su se poslovi otezali i nisu išli željenim ritmom. Kroničar Biskupije o tom piše:
“U Jugoslaviji, kao valjda i drugdje po svijetu, pojedino poduzeće ima svoju struku, svoj dio radova, i ne radi jedno poduzeće sve poslove, npr. Građevinsko poduzeće “Hercegovina” obavlja samo građevinske radove, dok pokrivačke radove izvodi drugo poduzeće, i ako se pogodi s građevinskim poduzećem sve, tj. po principu “ključ u vratima”, onda ono građevinsko poduzeće traži kooperante, koji će izvoditi pokrivačke radove, ili električarske radove, drvenariju i sl. ali ono onda naplaćuje sebi neku proviziju od investitora od 8 do 10% od ukupne vrijednosti objekta. Budući da Biskupija nema neograničena financijska sredstva, ona je preuzela ne sebe sve komunalne priključke i sve kooperantske radove. I to je uzrok da se počinje kasniti na objektu. Jedan kooperant ne učini svoje, svi drugi kasne i oni odu na drugo gradilište, i treba proći mjeseci, dok ono poduzeće mogne opet početi sa izvođenjem svojih radova…”
Međutim, poduzeća su kasnila ne samo zbog čekanja da onaj drugi izvrši svoj dio posla, nego i bez toga. A najčešće su im isprike bile – poteškoća s dobavom određenog materijala.
Još nekoliko riječi o najvažnijem činiocu pri podizanju ovih građevina, poduzeću “Hercegovina”. Ovo je poduzeće izvelo armirano-betonske radove, pa je čekalo dok su električari i vodoinstalateri dovršili svoj dio posla, pa dok su stolari postavili drvenariju: vrata i otvore, a onda je “Hercegovina” izvršila finiranje prostorija. I pozdravila se s investitorom! Nije se pozdravila. Još će “Hercegoba” doći jednom na taj objekt! No, o tome ćemo malo kasnije.
Za krovnu konstrukciju crkve tražio se izvođač. Među više ponuđača Biskupija je izabrala jedno poduzeće iz Zenice, koje ima svoju tvornicu u G. Vakufu. Donekle razumljivo, da će zeničko poduzeće, gdje se nalazi centar metalurgije, biti najpozvanije za ovu vrstu posla, jer krovna konstrukcija ima biti sastavljena od golemih čeličnih traverza. Iako i dovoz i postavljanje takvih traverza traži od izvođača i stručnosti i muke, gornjevakufsko poduzeće prihvatilo je sve uvjete i projekta i investitora. Obećanja ovog poduzeća bila su prihvatljiva, ali su kasnije njegova zakašnjenja bila nepodnosiva, strašna. Zbog njegova kašnjenja kasnila su onda i druga poduzeća, kao npr. beogradsko poduzeće “Palilula” koje je imalo izvršiti pokrivanje krova aluminijskim limom sa staklenom vunom koja daje toplotnu i zvučnu izolaciju.
Zbog zakašnjenja poduzeća iz Gornjeg Vakufa, a to je kašnjenje bilo više od godinu dana preko roka, krov je na katedrali bio gotov tek u ljeto 1977. Tad je bila tek gotova i željezna konstrukcija krova, primljena i atestirana i zbog zakašnjenja krovne konstrukcije, nije se moglo ništa raditi. Dakle, izgubljenih 15 mjeseci. Namjesto kroz 3 mjeseca krovna konstrukcija je predana nakon 18 mjeseci! Toga ljeta je i krovna konstrukcija bila ne samo postavljena, nego odmah i obojena da se zaštiti od padavina i oštećenja.
Pošto visina krova crkve od poda iznosi oko 22 m, trebalo je još s vanjske strane krova ugraditi penjalice, da se pomoću njih može uvijek doći bez poteškoće do krova radi eventualnih popravaka.
DEFEKTI NA ZIDOVIMA CRKVE
Neke dijelove posla na crkvi i na pratećem objektu “Hercegovina” je izvela na zadovoljavajući način i propisano. No, na nekim dijelovima ima sitnijih zamjerki. A pojavio se u njihovu radu i jedan krupan defekt. Dijelovi zida s jedne i druge strane prezbiterija, tzv. konzole slegle su se za koji centimetar. Je li tomu krivo poduzeće “Hercegovina“ zbog loše obavljenog posla, ili projektant zbog loše proračunate statistike, to će se kasnije ispitati. Ali zbog toga je rad na cijelom objektu čekao opet mjesecima. Teško je bilo umoliti “Hercegovinu” i dočekati da taj defekt otkloni po stručnim naputcima sarajevskog prof. građ. fakulteta XY. “Hercegovina” i njezini rokovi – posebna tema!
ZAVRŠNA RIJEČ
Na kraju Šetališta JA stoji nova crkva, nova katedrala. Nije se pojavila na Rondou gdje joj je bilo pripremljeno mjesto i gdje ju je želio vidjeti njezin graditelj biskup Čule, nego nekoliko stotina metara dalje prema zapadu. Nekad su se katolici naseljavali uglavnom u Zahumu i u pravcu Ilića, a to je bilo u ono davno doba, kad je svaka nacionalna i religijska skupina bježala u svoj geto. I u tom dijelu Mostara podignuta je i prva mostarska crkva, današnja samostanska. U tom dijelu grada bile su i sve sestarske kuće i biskupija. Može se reći da nijedan katolički crkveni objekt i nijedna crkvena institucija nije prešla ni malu rječicu Radobolju, a kamoli da se smjesti na lijevu obalu Neretve. To ne bijaše suđeno ni novoj katedrali. I ona osta u getu. A ostali dijelovi Mostara tek čekaju da budu pastoralno zbrinuti i da se u njima podignu sakralni objekti.
Eto, nova katedrala stoji kao vidljiv znak ostvarenih nastojanja i želja dr. Petra Čule, biskupa. Njezini zidovi neće znati potomstvu kazivati njegove brige, nevolje, muke i kroz koje je morao proći jade, dok se ona pojavila i dok ju je osposobio za bogoslužje. Nešto od toga, ali samo neznatni dio, kazat će ova knjižica, a mnogo toga ostat će poznato samo Gospodinu kome je na slavu građena i koji je jedini u stanju nagraditi sve tjeskobe koje su podnesene na dugom putu od davne zamisli pa dok ju je u naše dane sunce obasjalo.
Sjetimo se opet na kraju biskupa Barišića i njegove crkve-katedrale. Nije dočekao da je vidi, ali je dočekao da u rukama podrži papir kojim mu tadašnje turske vladi daju dozvolu za gradnju. I ne samo to, nego mu još daju besplatno – na poklon, zemljište na najpovoljnijem mjestu što ga je tada Mostar imao. I opet – ne samo to, nego još “car stambulski mlogo dobrovoljni” dade za gradnju crkve pedeset kesa, što je značilo 5000 kruna. A vrijednost zemljišta i vrijednost sultanova novčanoga dara bila je veća nego prilozi svih tadašnjih katolika Hercegovine. A stotinu godina kasnije čitatelj je mogao osjetiti kako biskup Čule mučno dolazi do građevne dozvole i za lokaciju crkve plaća crkveno zemljište!
Biskup Kraljević nastavlja i ostvaruje Barišićevu zamisao. Podigao je crkvu, a da nije imao nikakvih nevolja kod turskih vlasti s njezinim planom – projektom. Nitko mu od njih nije postavljao zahtjeve da zvonik ne smije “stršiti”. Nije se na gradilištu morao mučiti s nadzemnim a ni s podzemnim vodama i s podzemnim namjerama svojih suvremenika.
Sultan se nije vodio onim pravilom: “kad ne može nikako drugačije, može lijepo – i ljudski.” Što je davao, davao je rado i mi i danas rado to bilježimo u zaslugu.
Ova današnja katedrala nema dobročinitelja takve vrste, ali ima mnogo drugačijih kojima zahvaljuje svoje postojanje. I ovoga puta, kao i kod gradnje one prve katedrale, “puk ubogi”, naš hercegovački svijet “pomoć dade malu”. I ovome koji je pomogao malo i svima drugima koji pomogoše kod gradnje katedrale mnogo, neka Bog naplati ljubav s kojom su davali darove i prinose za nju.