Zbor “Marija”

VELIKI ZBOR “MARIJA”

Nakon dugih godina čekanja i borbe s komunističkim vlastodršcima, konačno je osvanuo dan da se svečano blagoslovi mostarska prvostolnica, katedrala posvećena “Mariji Majci Crkve”, a to se dogodilo 14. rujna 1980. na blagdan “Uzvišenje Svetoga Križa” ili pučki kazano “Križevo”. Na posveti mostarske katedrale svirala je č. s. Marija Gracija Akmadžić, a pjevalo je nekoliko župnih zborova okupljeno za tu prigodu. Sestra Gracija, voljom svojih pretpostavljenih, imenovana je za dužnost orguljašice i zborovođe u novoj mostarskoj katedrali. Kako je svaki početak težak, ni ovaj nije bio iznimka, a sestra Gracija u svojim sjećanjima kaže: “Došla sam kao orguljašica u novu katedralu, ali kome? U početku je dolazilo nešto vjernika na svetu Misu i to je bilo sve. Molila sam Božju pomoć i providnost da pronađem ljude koji imaju smisla i volje za liturgijsko pjevanje.” Molitve su bile uslišane i vjernici su počeli dolaziti u zbor. Prva osoba koja se javila u zbor bio je gospodin Branko Haubrih, koji je prema riječima sestre Gracije bio glazbeno nadaren, a pun volje i želje za radom. Sestra je tako, malo po malo, okupljala članove novoga zbora, i već do “Cvjetnice” iduće 1981. god. imala je oko dvadesetak članova. Prvi ozbiljniji nastup bio je na “Cvjetnicu” a pjevala se Muka po Mateju. Evanđelistu je pjevao don Ante Luburić, biskupov tajnik i kancelar. Sam biskup Pavao Žanić pjevao je ulogu Isusa Krista, te su tako obojica redovito pjevali sljedećih deset godina. Nakon liturgije biskup je bio oduševljen, te je pozvao sve članove zbora na prigodni domjenak i tu je zabilježena prva fotografija zbora zajedno s biskupom. Zahvaljujući ovom uspjehu počeli su pristizati i novi članovi, tako da je zbor dobio konture pravoga zbora jer je već u svakom “glasu” imao nekoliko dobrih pjevača. Treba reći kako je sestra Gracija primala članove uz neizostavnu individualnu audiciju. Nakon početnog uspjeha i širenja zbora sestra je bila svjesna da će teško moći vladati zborom, kako na nastupima tako i na probama, i kako sama kaže, molila se da na neki način dobije dirigenta. Molitve su joj bile uslišane jer je već iste godine biskup za dirigenta imenovao don Niku Luburića. Don Niko je nastavio okupljati članove zbora te je uskoro na okupu bilo oko šezdesetak pjevača. Njih dvoje su dali zboru ime “Marija” koje zbor i danas nosi. Nadalje, zbor počinje uvježbavati i izvoditi puno zahtjevnije skladbe, pjevalo se u višeglasju (troglasno i četveroglasno) uvodi se i polifonija, zatim solo dionice, jer su neki pjevači već stasali i mogu bez problema izvodili najzahtjevnije solo dionice.
O zboru “Marija” mogla bi se napisati cijela knjiga, ali ćemo se u daljnjem radu osvrnuti samo na najvažnije događaje u kojima je zbor sudjelovao. O nastupima u našim župama treba reći samo to, da vjerojatno nema župe u Hercegovini u kojoj zbor nije pjevao na liturgijskim slavljima, za patron župe, krizmu, neku važnu obljetnicu ili neku drugu svečanu prigodu. Sudjelovalo se u sprovodnim obredima i za naša dva pokojna biskupa, Marka Perića 1983. god., te Petra Čulu 1985. god. ,obojica su pokopana u kripti mostarske katedrale. Prvo važnije gostovanje bilo je u “Zaljevu hrvatskih svetaca” odnosno u Perastu i Kotoru 1984. god. Godina 1985. bila je godina Crkvene glazbe i tom prigodom nastupali su u Zagrebu na Kaptolu. Dan poslije ovoga nastupa, u župi Sesvete predvodili su liturgijsko slavlje i održali koncert nakon svete Mise, a “Večernji list” objavio je veliki članak o njihovom nastupu, s naslovom “Raspjevana Hercegovina”. U lijepom sjećanju ostao je i nastup u Dicmu, mjestu u kojemu je sestra Gracija započela svoj rad na, kako ona kaže, “njivi Gospodnjoj”, i tu su imali zasigurno jedan od najljepših prijema u povijesti zbora. Na takvom prijemu se svakako trebalo zahvaliti, pa je ubrzo njihov zbor gostovao u mostarskoj katedrali. Ovo ističem iz razloga što je tada, 1987. god., na blagdan “Marije Majke Crkve”, ispred katedrale skupina od stotinu pjevača pjevala “Lijepu Našu”, a to je vjerojatno bila prva javna izvedba naše himne nakon 1945. god. Na poziv don Stanka Lasića gostovali su u Blatu na otoku Korčuli, gdje su osim na liturgijskom slavlju sudjelovali i u znamenitoj otočkoj procesiji. Osim odlazaka u ove poznate krajeve bilo je i nastupa u nama skoro nepoznatim sredinama, a jedna od takvih bila je i Čajniče, gradić u istočnoj Bosni, koji pripada Vrhbosanskoj biskupiji. Tamo su otišli na poziv don Ivice Mrše i pjevali svetu Misu u crkvici sv. Bonaventure. U Čajniču je u to vrijeme živjelo svega sedam!!! Hrvata katolika, a da bi se shvatilo koliko je ta zajednica mala, doček i ručak su imali u dvorištu ispred mjesne pravoslavne crkve, gdje ih je njihov iguman pozdravio.
Vrijeme je prolazilo u molitvi i pjesmi. Nakon deset godina zborovođe odlaze, sestra Gracija u Kaštel Novi, a don Niko u Zagreb na Institut za crkvenu glazbu “Albe Vidaković”. Osim pjevanja za ovo razdoblje rada zbora vezan je i veliki broj priredbi i scenskih nastupa u katedralnoj dvorani, u čemu je sudjelovao veliki broj članova zbora te mladi iz župe. Igrokazi su se obično izvodili za Božić i Uskrs, a u nekoliko navrata i izvan toga vremena. Veliku pomoć u realizaciji ovih projekata imalo je i “Narodno pozorište Mostar”, koje je zboru posuđivalo opremu i odjeću, osobito onu iz rimskih vremena, da bi igrokazi bili što vjerodostojniji. Najviše su pomogli gosp. Toni Pehar i gosp. Branislav Njirić, te u to vrijeme gđica. Sanda Krgo koja je pomagala oko šminke i perika. Dvorana je uvijek bila prepuna, a glumci su, iako odreda amateri, imali zapažene uloge. To su kazališni glumci uvijek naglašavali i bili su sretni da još netko odgaja publiku za kulturu, odnosno stvara duhovne vrijednosti, kojih je u tim vremenima bilo malo.
Nakon don Nike i s. Gracije za novoga zborovođu imenovan je don Željko Majić, a za orguljaša don Ivo Šutalo. Gdje su jedni stali drugi su nastavili. Nove zborovođe su donijele i neke nove stvari u radu sa zborom, ali nažalost povijesne okolnosti nisu dozvolile da zbor napreduje onako kako su oni željeli. S demokratskim promjenama u društvu dolazilo je novo razdoblje i u životu članova zbora, a i u životu same Crkve u Hrvata. Promjene u društvu, na neki način utjecale su i na sami rad zbora, jer zbor nije mogao ostati izoliran od događanja u društvu, ipak se stvarala slobodna hrvatska država nakon tolikih stoljeća. Mnogi članovi zbora pomogli su u stvaranju nove, slobodne države, kroz političke ili vojne institucije. Veliku ulogu u ovim događanjima imao je i tadašnji zborovođa don Željko Majić koji je bio angažiran na svim područjima i nije žalio vremena i truda da bi ostvarili ono što su čekale mnoge generacije ispred njih. Nažalost “neki” se nisu mirili s novonastalom situacijom i “zveckanje” oružjem bilo je vrlo blizu. Poznate su epizode zaustavljanja tenkova, napad na Ravno i konačno dolazak “rezervista” u i oko grada Mostara. To je do kraja zakompliciralo i onako složenu situaciju u gradu. Zbor je funkcionirao kako je mogao, probe su se održavale, unatoč svemu ipak se pjevalo. Najvažniji nastup kroz ovo razdoblje sigurno je ređenje biskupa Ratka Perića, 14. rujna 1992. u Neumu, u crkvi “Gospe od Zdravlja”. Don Željko i don Ivo upravljali zborom za vrijeme liturgijskog slavlja, a pjevačima je taj dan donio bar malo radosti, ipak nije česta situacija da se pjeva na biskupskom ređenju.
Početkom rata poginula su dva člana zbora, kao pripadnici HVO-a, Tihomir Mišić i Željko Drežnjak. Nakon ovoga nije bilo sustavnog rada sa zborom, nego su pojedinci, kako su znali i umjeli, dolazili na svete Mise, pjevali i molili za što brži završetak rata.
Sredinom 1993. god. za kapelana u mostarsku katedralu dolazi don Dragan Filipović i počinje ponovo okupljati zbor, odnosno ono što je od njega ostalo. Pjevača je bilo na sve strane, pogubili su se kontakti, pa je trebalo vremena da se svi bivši pjevači barem jave na razgovor kod don Dragana. Ipak, don Draganovom upornošću i pozivima da se pjevači jave novom zborovođi stvari su se počele mijenjati na bolje. Zbor se ponovno formirao i počeo s probama iako je katedrala bila dobrano oštećena, a isto tako i nekadašnja vježbaonica. Pjevači su bez obzira na lošije uvjete imali volje i upornosti, te je zbor ponovno počeo djelovati kao i prije rata. Don Dragan je u početku sam svirao i dirigirao, probao s pjevačima jer nije imao nikoga tko bi mu pomogao sa zborom. Kasnije dolazi sestra Ernestina Zovko, a potom don Ivan Perić i sestra Matea Krešić. Osim “starih”, bolje reći prijeratnih članova zbora, u zbor se javilo i mnogo novih pjevača. Uskoro se izvode koncerti, uveličavaju liturgije kako u Mostaru, tako i u drugim mjestima.
Ovdje ćemo navesti samo one najvažnije nastupe koji su se dogodili u minulom razdoblju. Prvi je nastup bio u Sarajevu 12.-13. Travanja 1997. za vrijeme pastoralnog posjeta pape Ivana Pavla II., zbor je pjevao za vrijeme svete Mise na stadionu Koševo. Tom prigodom dvoje članova zbora dobiva veliku čast, određeni su da za vrijeme svete Mise prinesu darove u ime Mostarsko-duvanjske biskupije. Bili su to Daria Zovko i Draženko Marijanović, a prinosni darovi su bili, kako i dolikuje našoj biskupiji, izabrana vina “žilavka” i “blatina”. Ta vina su bila dar gospodina Stjepana Filipovića iz njegovog obiteljskog podruma u Krehin Gradcu – župa Gradina u općini Čitluk. U košari su se nalazile po četiri stilizirane boce bijele “žilavke” i crne “blatine” upletene u prekrasnu ikebanu žutih i bijelih cvjetova, a sve u boji papinske, odnosno vatikanske zastave. Da ne bi sve prošlo kako treba pobrinula se sarajevska policija i nije dozvolila ulaz na oltar. Iste godine na Petrovdan zbor pjeva u trebinjskoj katedrali na ređenju don Milenka Krešića. Idući značajniji nastup bio je u Splitu za dolazak pape Ivana Pavla II., dana 4. listopada 1998., gdje je zbor također pjevao na svetoj Misi. Osim ovoga nastupa prigodom Papina dolaska, u Splitu se pjevalo i u župnim crkvama na Brdima i Pujankama.
Za jubilarnu 2000. god. zbor snima i svoj prvi nosač zvuka, odnosnosvoj prvi CD s božićnim pjesmama, a promocija i koncert održavaju se u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Novo djelo pod nazivom “Drugo Uskrsnuće” i prva praizvedba u Mostaru nakon dvadeset i pet godina održavaju se 11. lipnja 2001., ponovo u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače a u povodu obljetnice oslobodilačke akcije “Lipanjske zore”. Ovo je djelo zbor izveo u suradnji sa zborom “Sv. Stjepana” iz Opuzena, a s istim djelom su gostovali u Opatiji na manifestaciji “Stepinčevi dani”. Idući veliki projekt urađen je u svibnju 2002. kada je snimljen CD pod nazivom “Ljiljane bijeli”, a na kojemu se nalaze Gospine pjesme. U 2003. god. papa Ivan Pavao II. dolazi u Banju Luku da proglasi Ivana Merza novim blaženikom Katoličke Crkve. Zbor “Marija” sudjeluje na svetoj Misi s još nekoliko zborova kojima dirigira don Dragan Filipović. U zboru je pjevalo oko 950 pjevača. Sljedeća 2004. god. donosi i novi veliki projekt, a to je CD s korizmenim pjesmama, koji je snimljen u studenom te godine. Zadnji nosač zvuka snimljen je u veljači i ožujku 2006. god., s naslovom “Uskrsnu Isus doista”, a na njemu se nalaze uskrsne pjesme. Na ovom CD-u osim zbora “Marija” sudjelovali su i zbor “Sv. Stjepana” Opuzen i zbor “Krista Kralja” iz Čitluka. Osim ovih nosača zvuka zbor je u posljednjih deset godina redovito svake godine održavao “Božićne koncerte” koji su više puta prikazani kako na lokalnim tako i na državnim tv postajama. Osim zbora na tim koncertima sudjelovali su i mnogi eminentni operni i estradni pjevači. Spomenut ćemo neke: Krunoslav Kićo Slabinac, Đani Maršan, Alen Nižetić, Nikša Radovanović, Đani Stipaničev, Boris Ćiro Gašparac, Ivo Gamulin, Barbara Othman, Sandra Bagarić, Josipa Lisac, Zorica Kondža, Radojka Šverko, Jasna Zlokić, Doris Dragović, a dirigirali su pok. maestro Nikica Kalogjera, maestro Stipica Kalogjera i maestro don Dragan Filipović. Ovo je jedan mali dio iz života velikog katedralnog zbora “Marija”. Ostaje još na kraju spomenuti imena onih koji više nisu s nama. To su Marica Novak, Neda Bušić, Cecilija Lovrić, Berta Žulj-Radić, Ivanka Orlović i teta Ljubica kojoj nažalost ne znamo prezime ali i ovo teta Ljubica bit će dovoljno za sve one koji su je poznavali, Drago Komljenović, Veno Vašićek, Vjeko Govorčin, Krešo Brajković, Drago Pezić, Anđelko Cvitković, Vlado Kukić te poginuli branitelji Tihomir Mišić i Željko Drežnjak. Svima njima neka dragi Bog udijeli pokoj vječni.