U subotu, 25. travnja na blagdan sv. Marka evanđelista u 18.00 sati u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, svečanu liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga po bizantsko-hrvatskom obredu na hrvatskom jeziku služio je mons. Nikola Kekić, biskup križevački. On kao pastir vodi brigu o vjernicima grkokatolicima ili katolicima bizantsko-slavenskog obreda u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.
S njim su koncelebrirali: preč. Željko Pajić, biskupski vikar žumberački, i vlč. Danijel Hranilović, župni vikar zagrebački, te svećenici rimskog obreda: mons. Željko Majić, generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije, don Ivan Bijakšić i don Davor Berezovski.
Liturgiju na staroslavenskom jeziku je pjevao Ćirilo-Metodski kor iz Zagreba u mješovitom sastavu pod vodstvom prof. Darjane Blaće Šojat, rođene u Mostaru, koja sa zborom ravna već više od 15 godina.
Za vrijeme mise vjernici su se mogli pričestiti pod obje prilike.
Ovom liturgijom u mostarskoj katedrali željelo se pokazati kako Katolička Crkva u našim krajevima diše na oba plućna krila, kako je to lijepo rekao sveti otac Ivan Pavao II. Želimo pokazati kako je moguće biti jedno u različitosti i da vjernici dožive duhovno bogatstvo koje je stoljećima nastajalo u Crkvi i ujedno poučiti narod Božji i na djelu pokazari riječi pslamiste “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti” (Ps 133,1) i Boga slaviti!

Grkokatolici su katolici grčkoga (ili bizantskoga) obreda. To znači da pripadaju Katoličkoj Crkvi, kojoj je na čelu rimski biskup (papa), ali ne izražavaju svoju vjeru prema rimskom (zapadnom ili latinskom) obredu, koji brojnošću prevladava u Katoličkoj Crkvi, već jednim drugim kršćanskim obredom, točnije bizantskim (ili grčkim). Grkokatolici spadaju u tzv. istočne katolike ili istočne Katoličke Crkve, koje su nastale tijekom povijesti kada su određene skupine vjernika neke istočne Crkve (npr. pravoslavne, koptske, armenske, itd.) na čelu sa svojom hijerarhijom ponovno ušle u zajedništvo s Rimskom Crkvom i papom. Pritom su sačuvali svoj obred, a to znači svu svoju obrednu, duhovnu, disciplinsku i kulturološku posebnost.

Od samih početaka kršćanstva, u prvoj Crkvi, razvijali su se različiti obredi i baštine. Vjera je bila jedna, ali se izražavala na različite načine, prema različitim povijesnim, etničkim i kulturnim tradicijama. Svaki obred ima svoj vlastiti oblik slavljenja svetih obreda, svoj stil graditeljstva, bogoslužnog ruha, pjevanja, svoju duhovnost i način molitve. Premda se Crkva tijekom povijesti podijela i danas nije još u potpunom kanonskom jedinstvu, sadržaji vjere i onoga što razni obredi kršćanske starine u sebi čuvaju ostali su uglavnom jedinstveni jer su se oblikovali još u nepodijeljenoj Crkvi. Stoga su svi jednako valjani i „sveti“ te svi na svoj način i s nekim svojim posebnim naglaskom osvjetljavaju bȋt kršćanske vjere. U vjeri i učenju nema razlike između rimokatolika i grkokatolika. Pripadaju jednoj Crkvi kojoj je na čelu rimski biskup – papa. U posvemašnjem su kanonskom, sakramentalnom i duhovnom jedinstvu. Bitna razlika jest obredna, dakle izražajna, te u vlastitom pravnom poretku.

Grkokatolici Križevačke eparhije služe se bizantskim obredom, i to slavenske tradicije, pa kažemo i “bizantsko-slavenskim”. Za razliku od Grka ili Arapa bizantskog obreda, Slavenima je tradicijski liturgijski jezik starocrkvenoslavenski. To je jezik na kojega su braća sv. Ćiril i Metod u 9. st. prevela grčke liturgijske knjige i Sveto pismo kako bi se slavenski narodi  evangelizirali na njima razumljivom jeziku. Svetopisamske i liturgijske knjige na staroslavenskom jeziku, pisane ćirilicom i glagoljicom, temelj su pismenosti i kulturi svih slavenskih naroda. Grkokatolici u Hrvatskoj dionici su i čuvari te “ćirilometodske” baštine.

Katolici istočnog obreda (grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) zajedno žive u velikoj obitelji Katoličke Crkve. Oni su kao dvije sestre ili dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, običajima i ukusima, ali su prava braća, djeca iste obitelji, sustolnici istoga stola. Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata. Slobodno se jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju, medusobno se žene i udavaju. Redovito kod takovih mješovitih katoličkih ženidbi mladenka prima obred svoga muža kako bi mogla slaviti Euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji. Svećenici obaju obreda pomažu jedni drugima u pastoralu i okupljaju se prigodom slavljenja raznih svečanosti. Kao što je svima dužnost čuvati jedinstvo Katoličke Crkve, tako na sve spada i dužnost poštivanja i čuvanja obredne posebnosti. Grkokatolici dijele istu obrednu baštinu s pravoslavcima, naime isti bizantski obred. Može se reći da grkokatolici imaju zajedničku duhovno-obrednu baštinu s pravoslavnim Crkvama kršćanskoga Istoka i na taj način vrše posebno poslanje na putu jedinstva cijele Crkve Kristove, koja ima, kako reče blaženi papa Ivan Pavao II., “istočno i zapadno plućno krilo”. Budući da su nosioci drevne i časne baštine kršćanskoga Istoka, gdje se najprije počela razvijati kršćanska dogmatika, liturgija i civilizacija kao sveopća baština čitave kršćanske Crkve, grkokatolici predstavljaju određeno “svjetlo kršćanskoga istoka” u zapadnom, katoličkom civilizacijskom krugu.