OHOLI FARIZEJ I SKRUŠENI CARINIK TRAŽE MILOSRĐE BOŽJE

farizej_i_carinikU prispodobi o farizeju i cariniku prikazana su dva čovjeka kako dolaze na isto mjesto u hram, da se mole i od Boga traže milost, snagu i milosrđe za životno djelovanje. Obojica se dolaze susresti s Bogom. Ali u samom pristupu molitvi primjećuje se velika razlika među njima. Farizej je pun samohvale. Sve što je činio u životu, radio je samo da ga drugi ljude vide i hvale njegove posupke. U hramu je “čuvao svoje dostojanstvo” pa je molio svoju molitvu Bogu u sebi, u mislima. Glavna farizejeva pogreška nije bila u nabrajanju dobrih djela, nego što je zaboravio moliti za milosrđe, što se zaboravio priznati grešnim.
Drugi molitelj, u narodu omraženi carinik, u punoj je mjeri shvaćao svoju ništavost pred Velikim i Dobrim Bogom. Carinik se ne usuđuje prići bliže u hramu. Stoji na vratima a pogled mu je spušten. Svoju molitvu izgovara da se može čuti, ustrajno i više puta: “Bože, budi mi milostiv, smiluj se meni grešniku!”. Farizeja su svi ljudi smatrali pravednim pred Bogom, a takav je bio samo prema svojoj vlastitoj procjeni. Carinik, u svojoj poniznosti i svjesnosti grešnosti, gledao je na sebe kao na čovjeka koji nema pravo na Božju milost i milosrđe. Farizej je smatrao da je on po svemu što čini zaslužio da mu Bog u svemu bude milosrdan, a carinik se nije usuđivao podići svoj pogled prema Nebu, već se udarao u prsa kajući se za sve svoje grijehe. Ali Bog, koji poznaje misli svih ljudi pogledao je obojicu molitelja i ocijenio je vrijednost i iskrenost njihove molitve. Bog ne gleda na vanjski izgled, on ne sudi kao što ljudi sude. On ne vrednuje prema položaju, ugledu, talentima, obrazovanju. Bog je vidio da je farizej pun oholosti i samohvale i stoga ne uslišava njegovu molitvu. A najviše zbog toga što je farizej upirao prste u drugog i što je hvalio sebe a osuđivao drugoga! Farizejeva molitva mogla je i ovako glasiti: “Bože, zahvaljujem ti za to što jesam. Ti mi želiš dobro. Jer znam da mojim djelima prethodi tvoja milost. Gospodine, daj i drugima milost da te spoznaju i časte. Pomozi mi da budem dobar brat i onom cariniku i svim drugim ljudima. Oprosti sve moje slabosti” S ovakvom molitvom bio bi od Boga uslišan, primio bi njegovu milost i milosrđe oprosta!
Bogu je najbliži onaj čovjek tko sebe ponizuje, koji se najmanje oslanja na svoju pravednost, koji ima najmanje povjerenja i uzdanja u sebe, koji čeka na Gospodina s poniznom vjerom kojom se oslanja na Njega. Svaka oholost i uznositost su slabosti i grijesi, a poniznost i skromnost, ubrajaju se među najpoželjnije vrline svakog čovjeka. Upravo su poniznost i jednostavnost krasile Isusa Krista, koji je svojim primjerom služenja drugima, zadobio mnoga srca ljudi koji su ga upoznali i prihvatili kao Mesiju i Spasitelja. Naš Nebeski Otac gleda s Neba sa zadovoljstvom na sve koji se uzdaju u Njega, koji Mu vjeruju i koji su spremni moliti i tražiti njegovo milosrđe. Takvima rado daje svega u obilju!