Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (str. 3. Župnog lista) Isusov je odgovor zakonoznancu koji, iskušavajući ga pita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim!” Odnosno – Koji je najlakši put da postignem vječno spasenje u nebu? Isus mu je sve rekao i odgovorio prispodobom o Milosrdnom Samarijancu. Život vječni, spasenje u nebu postiže onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Na taj način povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku jer uključuje bezuvjetno služenje.
I bližnjega kao i Boga treba jednako ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom, i to ne gledajući vrijeme dana: je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi nije samo crkveni ili posvećeni, nego na svakom mjestu. Obveza ljubavi prema bližnjemu obvezuje svakog čovjeka na svakom mjestu. Prispodoba nas poučava da razlog ljubavi prema bližnjemu ne smije biti samo religiozni. I svećenik i levit iz prispodobe bili su vjerski službenici – ljudi kulta. Ali oni koji su bili prvi pozvani činiti dobro zaobilaze unesrećenoga, da ne uđu nečisti u svoje domove. Samarijanac, naprotiv, kao židovima omražena osoba “sažali se” jer je imao ljubav prema čovjeku u nevolji.
Djelo milosrđa ovog Samarijanca odiše dobrotom. Samarijanac se osjećao pozvanim to učiniti svakome koji bi se našao u sličnoj situaciji. On to čini za druge kao takve, pa makar taj drugi bio “posve drukčiji”, s kojim ga ne veže baš ništa – ni vjera, ni rasa, ni jezik, ni nacija. Njegov postupak samilosti i dobrote je istinska evanđeoska etika koja se rađa u dubini bića svakog čovjeka – u srcu i u povezanosti s Bogom, i otkriva nam onaj temeljni oblik postojanja čovjeka – biti za drugoga. “Idi i ti čini tako!” poziva Isus svakoga.
Stoga svaki čovjek mora biti predmet naše dobrote. U svakom čovjeku nalazi se stalni poziv na ovaj čin ljubavi, koju je Bog zapalio u nama. Svatko od nas mora biti milosrdni Samarijanac, odgovoran za druge ljude pred Bogom. Svaki je čovjek vezan s drugim čovjekom vezom koja nije znak uzajamne pripadnosti po krvi, rasi, kulturi ili vjeri, već poziv da sudjeluje u stvaranju “ljudske obitelji” u zajedništvu. Sve je to u znaku općeg poziva na uzajamnu ljubav, a potiče na bezuvjetnu ljubav prema svima, a posebno onima koji se nalaze u nevoljama i teškoćama života. Na ovo nas poziva i papa Franjo tijekom ove Godine Milosrđa koji u svojim propovijedima ističe kako je bezuvjetno služenje svim ljudima, posebna oznaka cijelog kršćanstva i poziv svakog krštenika.
Svaki čovjek je pozvan na spasenje a ostvaruje ga poslušnošću glasu Božjem koji mu progovara u savijesti. Središnji sadržaj poziva na ljubav prema Bogu, očituje i posvjedočuje u svojoj punini u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.
