Evanđelist Luka piše da Isus prispodobom onemilosrdnom sucu i udovici moliteljici želi istaknuti kako valja: “svagda moliti i nikada ne posustati’’. Ugrožena udovica znala je da se sudac Boga ne boji niti da za ljude mari. Ipak mu je uporno dodijavala da je brani od njezinih tužitelja. Radi njezine upornosti bezbožni sudac pristaje pomoći joj u njezinoj nevolji. Isus nadodaje u svom tumačenju prispodobe: Ako je bezbožni sudac takav, kako li će tek Bog braniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu. Uzor molitve trebala bi nam svakako biti udovica iz ove prispodobe. Njezina se upornost isplatila. Žena udovica bila je simbol bespomoćnosti. Ona nije mogla podmititi suca, nije imala ni zaštitnika koji bi na tog suca utjecao. Nije imala nikakvu prednost, nikakvu snagu, bila je u totalnoj bespomoćnosti. Jedino je Pravedni Bog bio na njezinoj strani.
Svjesni smo da znamo u životu biti tako nestrpljivi da osjećamo kao da Bog ne čuje naše molitve ako one nisu odmah uslišane. Živimo u svijetu kada želimo da se ostvare naše potrebe istoga trena. Ipak, Isus nas po ovoj prispodobi poziva da budemo strpljivi, da uvijek molimo i ne gubimo srčanost za molitvu. Naše će molitve biti uslišane, možda ne na način na koji očekujemo, nego na način od kojega ćemo imati koristi. I sam je Isus ustrajno molio tijekom svoga života, prije svakog važnog događaja te prije svoje muke i smrti. Pokazao nam je primjerom kako to trebamo i sami činiti. Trebamo biti svjesni da sami od sebe u životnim borbama ne možemo izvojevati pobjedu. Uz vlastiti trud trebamo tražiti i Božju pomoć, u molitvi uzdizati svoje sklopljene ruke k njemu. Moliti trebamo i kao pojedinci i kao zajednica. Znamo da onog trenutka kada prestanemo moliti: gubimo usmjerenje prema Bogu i gubimo iz vida onaj cilj za kojim žudimo i prema kojem nas Bog upravlja.
Moliti ustrajno i uvijek važno je u životu svakog čovjeka i vjernika. Iako se možemo upitati – zašto je potrebno moliti? Zar nam Bog svoju milost ne može darovati ako hoće i bez naše molitve? Odgovor je svima jasan – pitanje molitve je pitanje osobne vjere svakog čovjeka. Bog želi da se svi ljudi spase. Zato nam je i poslao svoga Sina Isusa Krista. Bog nas ne može spasiti bez nas samih, bez naše vjere, odnosno čvrstoga uvjerenja da ćemo uz vlastiti trud i životnu borbu, molitvu i uz Božju pomoć postići konačno spasenje. U konačnici, kakva je naša vjera očituje se najbolje po po našoj molitvi. Molitva i vjera izravno ovise jedna o drugoj. Vjera raste i jača kroz molitvu i njome se hrani a bez molitve vjera slabi i gubi se. Molitva je pak postojanija, što je vjera jača. Bez vjere molitva gubi svoje uporište. Molitva i čitanje Svetog pisma dva su stožerna čina bez kojih ne možemo opstati na putu vjere kako bismo sigurno išli u susret svome spasenju. Molimo ustrajno!