Katedralne mučenice Danijela i Antonija

Svake godine naša se  katedralna župna zajednica prisjeća tužnog događaja 11. studenoga 1994. godine. Toga dana granata je usmrtila  dvije naše vjeroučenice: Danijelu Vidović (14) i Antoniju Sesar (14). Osim dvije poginule djevojčice više njih je ranjeno.

U četvrtak 11. studenoga 2021. godine, svetu Misu za nevino stradale vjeroučenice, predslavio je naš župnik don Josip Galić, uz koncelebraciju don Dragana Filipovića i don Željka Majića.

Župnikova prigodna propovijed

Današnji dan 11. studenoga nije za nas vjernike samo  Dan sjećanja, komemoracija, kako to čine oni od svijeta. Ovo je dan koji nas iz jedne velike ljudske tragedije vodi u jutro uskrsne nade.

Prisjetimo se toga dana, 11. studenoga 1994. godine. Rat se privodio kraju, već više mjeseci nije pala ni jedna granata na grad Mostar.  Iako zbog ratnog okruženja djeca nisu bila dužna  dolaziti na vjeronauk, okupio ih se veliki broj, devedesetak njih toga dana. Upravo kad je prvoj vjeronaučnoj grupi završavao vjeronauk, udarila je granata u zid između župne kuće i katedrale, u predio između kućne i katedralnih dvorana. Ciljani trenutak kad po prilici izlaze djeca nakon vjeronaučnog sata. Zlo je odaslalo granatu u trenutku kad je jedna grupa izlazila a druga čekala ulazak. Nastao je trenutak užasa, polomljene velike staklene plohe bile su dodatno ubojito sredstvo, dvije poginule djevojčice a više njih je ranjeno. Bio je to užasan pogled, desetak djevojaka je ležalo na hrpi u lokvi krvi koja se slijevala u katedralnu kriptu. Nastao je trenutak šoka i silnog straha. Tragedija bi bila još veća da je granata pala samo malo u desno. Naime s drugu stranu, iza zida,  sjedilo je četrdesetak dječaka.

Postavljamo jedno tipično ljudsko pitanje: Gdje je bio Bog u tom trenutku, toga popodneva u 15 i 45 minuta. Bog ljubavi, providonosni Bog?

Draga braćo i sestre, znate li gdje je bio Bog!

Upravo u toj satnici prije 2000 tisuće godina visio je na križu, Sin Božji grčeći se u bolima vapijući: “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Nije to bio vapaj nepouzdanja u Oca nebeskog, bio je to Isusov vapaj koji je obujmio sve krikove, vapaje i boli tolikih patnika kroz svu ljudsku povijest. Bio je to bolni krik naše izranjene djece, smrtni hropac naših mučenica Danijele i Antonije. Roditeljski vapaj i krik za izgubljenim djetetom.

Zato je naš Bog, Bog ljubavi jer je patnjom svoga Sina posvetio i osmislio sve patnje ljudskog roda. Davši im puni smisao. Svijet bi bez Isusove žrtve i uskrsne pobjedničke moći, ostao svijet silne patnje, koja nema nikakvu vrijednost. Upravo onako kako nam pričaju grčki mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizifa su kaznili bogovi tako da je morao gurati uz brdo ogromnu stijenu i tek što bi je uspio izgurati padala bi unazad i tako do u nedogled. Slično govori i mit o Tantalu, bio je prikovan za stijenu u hladnoj vodi, a iznad njega su visile grane raznovrsnog voća. Kada bi podigao glavu da zagrize koju voćku, grane bi se podigle naviše, kada bi  spustio glavu da se napije vode, voda bi se povukla. Poučne priče o apsurdu ljudske patnje. Tako bi upravo izgledao i naš zemaljski hod bez Isusa. Po Isusu patnja postaje sredstvo kojim se stiže na cilj.

Toga tragičnog dana, ne zaboravimo, ipak se dogodilo čudo Božje ljubavi. Čudo po kojem se otvorilo nebo za naše mučenice Antoniju i Danijelu. Drugo čudo, jest čudo vjere njihovih roditelja, koji unatoč takve tragedije još uvijek svih ovih 27 godina sklapaju svoje ruke na molitvu i podižu svoje glave k nebu u nadi ponovnog susreta. Vjernik zna da nam Isus nije obećao zemaljski raj, nego kušnju: “Nije učenik nad učiteljem, ni sluga nad gospodarem svojim!“  Isus upozorava svoje vjerne da im je živjeti i sudbinu dijeliti s Njim.

Nažalost postoje razne vrste granata, uvijek jača od jače. Ako ćeš jačat svoju snagu i silu granatama nema zlu kraja. Granata na granatu, slijed je ljudske logike. Gdje je tu kraj? Ipak od granate ma kojeg god kalibra bila ima nešto jače, spasonosnije. Kad su francuski revolucionari u svom bezboštvu rušili crkve i kapele po francuskoj, došli su u svom pohodu mržnje do doline u kojoj je sveti Vinko Paulski sagradio mnoge ubožnice za sirotinju. Vidjevši kakva se tu djela čine, zaustavili su se ne učinivši tu nikakvo zlo. Mržnja se posramila pred ljubavlju.

Eto, ljubav i oprost su jači od svake granate.

                                                                      Don Josip Galić, župnik