Proslava 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Mostar

Prvi poticaj za dolazak sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Bosnu i Hercegovinu stigao je još 1861. upravo iz Mostara. Međutim, zbog onodobnih društveno-političkih prilika, sestre svoje djelovanje započinju najprije u Sarajevu, a tek sljedeće, 1872. godine, u Mostaru.
Katolička crkva u vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini nije mogla uživati prava kakva je uživala Pravoslavna crkva niti je imala jednako reguliran status. To je unazadilo hrvatski katolički element kod nas. Crkva se i u takvim neprilikama redovito brinula da se održi kakvo-takvo školstvo koje se odvijalo uglavnom uz župne kuće ili samostane, a nadala se kako će jednom slobodno i na tome području djelovati. Kad su sestre milosrdnice stigle u Zagreb i ondje započele svoj prosvjetni rad koji je imao toliko uspjeha, ondašnji su crkveni poglavari u Bosni i Hercegovini također željeli sestre za rad u školstvu na području svoga upravljanja. Tako one prelaze granice Osmanskoga Carstva i započinju svoje djelo u našim krajevima. U katoličkome puku rasla je svijest da se može izbaviti iz prezrena ropstva samo pobožnošću i učenošću, a tu zadaću nitko prikladnije nije mogao izvršiti od sestara milosrdnica koje su pozvane u Hercegovinu, u grad Mostar, kako bi preuzele i započele redovitu djevojačku „učionu“. Fra Augustin Zubac je smatrao da bi bilo dobro uvesti jedan katolički red u grad Mostar. Biskup Anđeo Kraljević, kojemu je na srcu ležala sreća hercegovačkoga naroda dao je, u sporazumu s otomanskom vladom, poticaj za dolazak sestara u Mostar. Tako je odlučeno da u pratnji superiora sestara, Fidelisa Höppergera i sveučilišnoga profesora, kasnije vrhbosanskoga nadbiskupa, Josipa Stadlera u Mostar pođe šest sestara: Klotilda, Krescencija, Hijacinta, Valburga, Fererija i Oktavija kamo su stigle 1. rujna 1872. Narod se vrlo obradovao njihovu dolasku. Sestre su još iste godine otvorile i školu u koju je odmah bilo upisano 69 djece. Zbog stalnoga povećanja broja djece morale su tražiti prikladniju zgradu koja bi odgovarala uvjetima. Uz pomoć biskupa i dobrotvora kupile su kuću u tadašnjoj Crkvenoj ulici koju je, naravno, trebalo uvijek iznova prilagođavati. U njoj je danas smještena Srednja medicinska škola koja nosi tek ime sestara milosrdnica. Prvi vrtić u Hercegovini otvorile su upravo sestre milosrdnice u svome Zavodu 1. rujna 1905. U njihovu je Zavodu djelovala i njemačka škola punih dvadeset godina, a imale su i internat za djevojke. Školski ispiti i zabave kod sestara uvijek su prolazili sa zapaženim uspjehom, a posjećivalo ih je i najotmjenije društvo jer su to bili događaji od opće društvene važnosti. Davale su sestre poduke iz glasovira, tamburice, pjevanja, ručnoga rada, analfabetske i tečajeve francuskoga jezika. Zbog njihova pedagoškog umijeća vladalo je opće udivljenje, a zbog raznovrsnosti ponude i njegovanja vjerske i domoljubne misli njihove su škole uvijek imale duge liste čekanja. Odgajale su i žensku i mušku djecu. Sestre nisu bile isključive ni prema djeci drugih nacionalnosti, o čemu svjedoče podatci o upisima.
Zavod sestara milosrdnica u Mostaru 1936. godine otvara i zanatsku školu. Sestre su radile sve dok školske prostorije nije zauzela vojska. Škola je tada morala prestati s radom 8 mjeseci. Kad je opet otpočeo prosvjetni rad, bile su potrebne prilagodbe. Škole su djelovale naizmjenično u prostorijama Društva „Hrvoje“. 21. travnja 1947. Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva oduzima sestrama školu, a 1949. Gradski narodni odbor i kuću za svoje potrebe i nalaže im napuštanje u roku tri dana. Naravno da su sestre uložile žalbe, a posljedica žalbi je bila naredba Odsjeka unutrašnjih poslova i Oblasnoga odbora u Mostaru da sve sestre koje nisu rođene u Bosni i Hercegovini imaju napustiti zemlju u roku 48 sati. U protivnom, prijetio im je zatvor. Tako su sestre rodom iz drugih federalnih jedinica doista napustile Mostar 19. srpnja 1949. godine. U Mostaru su ipak nastavile djelovati dvije sestre: s. Katarina Martinović, u zgradi Biskupije i s. Veranija Markič, u franjevačkome samostanu.
U povodu 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Mostar, u subotu, 5. studenoga 2022., u 19 sati, upriličena je u velikoj katedralnoj dvorani kazališna igra u jednome činu književnice milosrdnice s. Bernardine Horvat „Kraj nazaretskog zdenca“ koja je nakon gotovo jednoga stoljeća na pozornicu vraćena u režiji Roberta Pehara. Predstavu su s mladim glumcima amaterima pripremale i sestre Alojzija Ramljak i Elvira Lovrić. U programu je prvi javni nastup imala klapa „Trs“ kao sljednica klape „Hrvoje“ koja je iznikla iz istoimenoga Hrvatskog kulturnog društva. To je društvo nekad bilo jedno od najbližih suradnika sestara milosrdnica u Mostaru. Klapa je izvela dvije skladbe: „Tko je ona velika žena“ za koju je tekst napisala glazbenica milosrdnica s. Lujza Kozinović i liturgijski tekst „Sva si lijepa“. Obje skladbe obradio je maestro don Dragan Filipović i prilagodio muškoj klapi.
Svečano misno slavlje u nedjelju, 6. studenoga, u 11 sati, u katedrali Marije Majke Crkve, predvodio je biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić. Svečanosti misnoga slavlja prinio je Mješoviti katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića uz orguljašku pratnju s. Matee Krešić. Potom je uslijedila svečana akademija koju je pozdravnim govorom otvorila s. M. Vinka Bilješko, provincijska predstojnica sestara milosrdnica Provincije Majke Divne – Sarajevo. „Šest milosrdnih sestara“ naziv je pjesme koju je 1872. u čast dolaska prvih šest sestara milosrdnica u Mostar spjevao fra Petar Bakula, a pročitao ju je Robert Pehar. Biskup Petar Palić govorio je o sestrama milosrdnicama u dvjema hercegovačkim Biskupijama i njihovoj karizmi. „Srce, vrelo ljubavi“, pjesmu s. Bernardine uglazbio je don Dragan Filipović, a izvela ju je sopranistica Katarina Barbarić te klape „Stretta“ i „ Da capo“. O prinosu sestara milosrdnica razvoju kulture i školstva u Mostaru govorila je s. Elvira Lovrić. Pjesma Petra Preradovića „Moja lađa“ koju je uglazbio Ivan pl. Zajc našla se u programu kao povijesna poveznica jer je izvođena i za 50. obljetnicu dolaska sestara u Mostar. Izvela ju je sopranistica Mia Anić uz pratnju spomenutih klapa. O poeziji s. Bernardine Horvat pisao je akademik Šimun Musa, a njegovo izlaganje pročitala je prof. Ivona Baković. Najpoznatiju pjesmu s. Bernardine Horvat „Kopreno od snijega“ uglazbio je maestro don Dragan, a izvele su je Mia Anić i spomenute klape. O ilustriranim hagiografijama u književnosti za djecu i mladež govorila je prof. Marija Vasilj. „Raduj nam se, Družbo cijela“ naziv je pjesme s. Bernardine. Uglazbio ju je don Dragan, a izveo Mješoviti katedralni zbor „Marija“. Sve su skladbe izvedene uz klavirsku pratnju prof. Marijane Pavlović.
Da sestre prije 150 godina nisu ovamo stigle i svestrano djelovale, razvoj školstva i kulture u našemu gradu kasnio bi desetljećima. Zrnce što su ga prve sestre milosrdnice prije 150 godina bacile na ovo kršno i ubogo tlo donijelo je sadašnjosti divne plodove. Gospodin neka je hvaljen zbog toga!