Što su zaručnici trebaju učiniti prije vjenčanja?

 

Slavlja se vjenčanja obavljaju prema dogovoru sa župnikom. Da­tum se vjenčanja ne može odrediti prije dogovora sa župnikom.

-PRIJAVITI SE ŽUPNIKU NAJMANJE MJESEC DANA PRIJE DATUMA VJENČANJA S POTVRDOM O OBAVLJENOM ZARUČNIČKOM TEČAJU.

-PRIBAVITI DOKUMENTE: Krsni i slobodni list iz župe krštenja ukoliko su kršteni u drugoj župi. Dokumenti ne smiju biti stariji od šest mjeseci.

-OBAVITI ZARUČNIČKI TEČAJ. U katedralnoj župi prigoda za tečaj jest svako 2 mjeseca. Održava se u 3 večeri, od 19 do 21 sat, od petka do nedjelje. Za više informacija ili za prijavu treba nazvati župni ured. Zaručnici koji namjeravaju sklopiti crkvenu ženidbu dužni su odslušati višesatna predavanja (zaručnički tečaj). Zaručnici mogu odslušati predavanja (čak se i preporučuje) i nekoliko mjeseci prije vjenčanja na mjestu koje sami izaberu. Potvrda o odslušanim predavanjima je obvezan dokument za crkveno vjenčanje.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O ŽENIDBI 

372. Muž i žena načinjeni su «jedno za drugo»: ne tako kao da bi ih Bog načinio «napola» ili «nepotpune»; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti «pomoć» drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki («kost od mojih kostiju»), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidni ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći «jedno tijelo» (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: «Plodite se i množite i napunite zemlju» (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.
1608. …Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikada nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog «u početku» stvorio.
1613. Na početku svoga javnog djelovanja Isus je, na zahtjev svoje majke, učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.
1614. U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bio je samo ustupak zbog tvrdoće srca, ženidbeni vez između muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja» (Mt 19,6).
1622. «Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno. Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.
1625. Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izrazujući svoju privolu. «Biti slobodan» znači
-ne biti podložan prisili.
-biti bez zapreke na temelju naravnog ili crkvenog zakona.
1626. Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom «koji čini ženidbu». Nema li privole, nema ni ženidbe.
1628. Privola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili teške izvanjske prisile. Nikoja ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. Nedosje li ta sloboda, ženidba je nevaljana.
1629. Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu čine ništavnom ili kao da je nije ni bilo), nakon što nadležni crkveni sud istraži slučaj, Crkva može proglasiti «ništavnost ženidbe», što znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklopiti druge ženidbene veze, s tim da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.
1646. Bračna ljubav po samoj svojoj naravi traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugom darivali. Ljubav želi biti neopoziva…
1633. U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitošću vjere (između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću pozornost.
1634. Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku u ženidbi, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažavati teškoće mješovitih ženidbi. One proizilaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prvladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.
1635. Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere (vjenčanje između katolika i nekrštene osobe) za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje i taj oprost pretpostavljaju da obje strane poznaju i ne iskjljučuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje preuzima katolička stranka glede krštenja i odgoja djece u Katoličkoj Crkvi.
1637. U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročiti zadatak. Doista «muž nevjernik posvećen je ženom i nevjernica posvećena je bratom» (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to «posvećivanje» dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru…
1649. …Ima prilika kada bračni suživot postaje nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se….
1650. U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista («Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub» Mk 10, 11-12).Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.
1651. Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djelo pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.
1652. Ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje.
1654. Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen. Njihova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.
2225. Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu navještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci «prvi navjestitelji». Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog života može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.
2226. Roditelji treba da počnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskog života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i okrivati u sebi zvanje djece Božje…
2229. Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava.
2366. Plodnost je dar, jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva koja se «opredjeljuje za život», uči «da svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života».
2370. Periodično uzdržavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode poštivaju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao «svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života».
2373. Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnost roditelja.
2378. Dijete nije neki dug nego dar. «Najuzvišeniji dar braka» ljest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objektom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekog tobožnjeg «prava na dijete».
2380. Preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje, od kojih je barem jedno u braku, stupaju u makar i prolazni spolni odnos, čine preljub. Krist osuđuje preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom.
2381. Preljub je nepravda. Onaj koji ga počini iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza što ga čini bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.
2382. …Između krštenih «tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću».
2384. Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti…
…Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba.
2390. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Izraz je varljiv. Što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili budućnost. Izraz prikiva različte situacije: konkuibinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku: izvan njega i uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti.
2391. …Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kada se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi «pokusa».

ZAKONIK KANONSKOGA PRAVA O ŽENIDBI

1055.
– & 1. Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva.
– & 2. Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament.
1056. – Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost…
1060. – Ženidba uživa pravnu pogodnost; stoga u dvojbi treba da se smatra valjanom dok se ne dokaže protivno.
1065.
– & 1. Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.
– & 2. Da bi se plodonsosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da prime sakrament pokore i presvete euharistije.
1069. – Svi su vjernici obvezni smetnje (koje priječe sklapanje ženidbe op. a. t.), ako bi za koje znali, prije sklapanja ženidbe otkriti župniku ili mjesnom ordinariju.
1078.
– & 2. Smetnje od kojih je oprost pridržan Apostolskoj Stolici jesu:
1. Smetnja nastala iz svetih redova ili iz javnog doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi papinskoga prava;
2. Smetnja zlodjela, o kojem se govori u knanonu 1090.
– & 3. Nikada se ne daje oprost od smetnje krvnog srodstva u pravoj liniji ili u drugom stupnju pobočne linije.
1083.
– & 1. Muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu.
– & 2. Biskupska konferencija može odrediti višu dob za dopušteno sklapanje ženidbe.
1084.
– & 1. Prethodna i trajna nemoć za spolni čin, ili kod muške osobe ili kod ženske osobe, bilo apsolutna bilo relativna, po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom.
– & 3. Neplodnost niti zabranjuje niti priječi ženidbu, uz obdržavanje propisa kan. 1098.
1085.
– & 1. Nevaljano pokušava sklopiti ženidbu onaj tko je vezan vezom prijašnje, makar i neizvršene, ženidbe.
1086.
– & 1. Nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga je nekrštena.
– & 2. Neka se od te smetnje ne daje oprost, osim ako se ispune uvjeti o kojima se govori u kann. 1125 i 1126.
1087. – Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su primili svete redove.
1088. – Nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi.
1089. – Između muške osobe i radi sklapanja ženidbe otete ili barem zadržavane ženske osobe ne može biti nikakve ženidbe, osim ako poslije ženska osoba odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto svojevoljno izabere ženidbu.
1090.
– & 1. Tko radi sklapanja ženidbe s određenom osobom ubije njezina ili svoga ženidbenog druga, nevaljano pokušavaju sklopiti tu ženidbu.
Kan. 1091.
– & 1. U pravoj liniji krvnog srodstva nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim.
2. U pobočnoj liniji nevaljana je sve do četvrtoga koljena uključivo. (Djeca od braće i sestara op. a. t.)
1092. – Tazbina u pravoj liniji čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju.
1094. – Ne mogu međusobno valjano sklopiti ženidbu oni koji su vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja u pravoj liniji ili u drugom stupnju pobočne linije.
1095. – Nesposobni su za sklapanje ženidbe:
1. Oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom;
2. Oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju.
3. Oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze.
1097.
– & 1. Zabluda u osobi čini ženidbu nevaljanom.
– & 2. Zabluda u osobini osobe, makar bila uzrok ugovora, ne čini ženidbu nevaljanom, osim ako se izravno i prvenstveno smjera na tu osobinu.
1101.
– & 2. Ako jedna stranka ili obje pozitivnim činom isključuju samu ženidbu ili neki bitnio sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe, nevaljano sklapa ženidbu.
1103. – Nevaljana je ženidba sklopljena zbog sile ili velikog straha koji je zadan izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu kako bi ga se oslobodio.
1106. – Ženidba s može sklopiti preko tumača; toj pak ženidbi župnik neka ne prisustvuje, osim ako je siguran u pouzdanost tumača.
1108.
– & 1. Valjane su samo one ženidbe koje se sklapaju u prisutnosti mjesnog ordinarija ili župnika, ili svećenika ili đakona koje ovlasti jedan od njih dvojice, a i dvojice svjedoka…
1115. – Neka se ženidbe sklapaju u župi gdje jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu ima prebivalište ili boravište ili jednomjesečno boravljenjeili, ako se radi o lutalicama, u župi gdje stvarno borave; mogu se sklopiti i drugdje s dozvolom vlastitog ordinarija ili vlastitog župnika.
1118.
– & 1. Neka se ženidba između katolika ili između katoličke stranke i nekatoličke krštene stranke sklopi u župnoj crkvi; u drugoj crkvi ili kapeli moći će se sklopiti s dozvolom mjesnog ordinarija ili župnika.
– & 2. Mjesni ordinarij može dopustiti da se ženidba sklopi na drugom prikladnom mjestu.
– & 3. Ženidba između katoličke stranke i nekrštene stranke može se sklopiti u crkvi ili na drugom prikladnom mjestu.
1124. – Ženidba između dvijhu krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom Crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.
1125. – Tu dozvolu može dati mjesni ordinarij ako postolji opravdan i razboriz razlog; neka je ne dade, osim pošto se ispune sljedeći uvjeti:
1. Katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelj otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj Crkvi;
2. O tim obećanjima koje treba da dade katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveza katoličke stranke.
3. Obje stranke treba da se pouče o bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti.
1137. – Zakonita su ona djecakoja su začeta ili rođena iz valjane ili predmnijevane ženidbe.
1138.
– & 1. Otac je onaj na koga upućuje propisno vjenčanje, osim ako se očitim dokazima dokaže protivno.
– & 2. Pretpostavlja se da su zakonita ona djeca koja su rođena barem 180 dana poslije dana sklapanja ženidbe ili u vremenu od 300 dana poslije prestanka ženidbenog života.
1139. – Nezakonita se djeca pozakonjuju naknadnom ženidbom roditelja, bilo valjanom bilo predmnijevanom, ili otpisom Svete Stolice.
1141. – Tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakvog razloga, osim smrću.
1151. – Ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog.
1152.
– & 1. Iako se usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje preljubničkoj stranci i ne prekida ženidbeni život, ipak, ako joj nije izričito ili prešutno oprostio prijestup, ima pravo prekinuti zajednički život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub.
– & 2. Prešutno se oproštenje ima ako je nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom; oproštenje se pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički ženidbeni život i nije se utekao crkvenoj ili svjetovnoj vlasti.
– & 3. Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti, koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.
1153.
– & 1. Ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu i tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu ili drukčije čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi prema odluci mjesnog ordinarija i, ako prijeti pogibelj zbog odgode, prema vlastitoj odluci.
– & 2. U svim slučajevima, pošto prestane razlog rastave, treba da se ponovno uspostavi zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije.
1154. – pošto se provede rastava ženidbenih drugova, treba se uvijek prikladno pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece.