Jednom zgodom neki je farizej po imenu Šimun pozvao Isusa k njemu na gozbu. Želio se pred njim pokazati, kako i on poput drugih farizeja obdržava sve Božje zapovijedi. Ali to je sve činio ne iz ljubavi prema Bogu, nego samo iz ohole potrebe da mu se drugi dive. Ovakvim ponašanjem narušio je ispravan odnos prema Bogu, te je izgubio osjećaj poniznosti, smatrajući kako zaslužuje spasenje i da mu ga Bog jednostavno mora dati. Šimun pokazuje samo djelomično dobročinstvo prema Isusu, primajući ga u svoju kuću na objed. Ovakve gozbe su se često priređivale, a na njih su, osim onih pozvanih, mogli doći i nepozvani gosti. Tako je, došla i jedna grešnica. Iako je ona nepozvana mogla doći, nisu je drugi baš doživljavali dobrodošlom i poprijeko su je gledali. Ova grešnica međutim, ima svoj jasan cilj i zna komu dolazi. Nije došla radi Šimuna, nego radi Isusa. Skupila je hrabrosti iako je znala da će biti predmet prijezira prisutnih. Takva odlučnost pokazuje da je ta žena morala ranije čuti za Isusa i imati osjećaj sigurnosti da će ju on prihvatiti onakvu kakva jest. Žena je, došla “odostraga” kod Isusovih nogu i počela plakati, ne obazirući se na to što će drugi misliti, hoće li je zbog toga izbaciti. Ona je spremna na sve. Vidi samo jedan cilj – reći Isusu bez riječi: “Oprosti mi!” I čuti od njega: “Oprošteno ti je!” Suzama koje su padale po Isusovim nogama, govorila je: “Ja se kajem!”. Žena je vjerojatno u početku samo htjela oprati Isusove noge miomirisnim uljem, a što Šimun nije učinio, iako je trebao. Međutim shrvanom osjećajima zahvalnosti počele su joj teći suze jer je doživjela iskreno obraćenje i oprost. Žena je ovom gestom istovremeno osjetila i najveću ljepotu i najveću bol koju može osjetiti čovjek, onda kada je bila spremna pred Isusom prostrijeti svaki svoj grijeh, ogoliti se u potpunosti i plakati: “Gospodine, oprosti! A ono što je najljepše u toj boli jest činjenica da čovjek ne plače samo zbog straha od nekakve “kazne”, nego jer ta bol proizlazi iz duboke svijesti prisutnosti grijeha i iskrenog uvjerenja da: “Samo Bog može oprostiti svaki grijeh za koji se čovjek iskreno kaje”. Isus joj je zbog toga oprostio i istovremeno je prekorio Šimuna i sustolnike jer su unaprijed osuđivali ovu ženu. Raskajana grešnica nije se poput Šimuna uzvisivala, da je drugi vide  kako prosipa skupocjenu pomast, nego se zadržala na Isusovim nogama, smatrajući se nedostojnom da ga i pogleda. Zbog oholosti farizeja postaju jasne Isusove završne riječi upućene Šimunu: “Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo! Komu se malo oprašta, malo ljubi”. Riječi, pak, upućene ženi: “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!”, postaju vrhunac razumijevanja Božjeg neizmjernog milosrđa i ljubavi. Dao Bog da svi mi vjernici to razumijemo i prihvaćamo sve ljude, ne osuđujemo ih zbog grijeha prošlosti i radujemo se zbog obraćenja svakog grešnika i njihove spremnosti na novi život.