SV. PIO IZ PIETRELCINE – DRUGI ZAŠTITNIK GODINE MILOSRĐA

padre-pio1aRodio se 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe r. de Nunzio. Već je sljedećeg dana kršten i dali su mu krsno ime Franjo. Djetinjstvo i mladenačku
dob proživio je u vedrom i mirnom okolišu:
u kući, crkvi, na poljima i nešto kasnije u školi. U dvanaestoj godini primio je sakrament krizme i prvu pričest. Sa šesnaest godina, 6. siječnja 1903. god. ulazi u novicijat Franjevaca Kapucina u Marcane.
Obukavši redovničko odijelo zamijenio je ime Franjo i dobio je redovničko ime otac Pio. Uspješno završivši godinu kušnje tj. novicijata, vrijeme preispitivanja
sebe i svoje odluke o tome može li ustrajati u Redu kapucina, položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. godine i doživotne
zavjete.
Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. god. u katedrali u Beneventu. Zatim je radi zdravstvenih
razloga ostao kod svoje obitelji u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan
u San Giovanni Rotondo i tu je ostao, uz kraće
prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bližnjima, o. Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život. Ostvarivao je svoj životni program pomoću triju sredstava:
sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom i služenjem svete mise. Sveta misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Na socijalno-društvenom području o. Pio se zalagao oko ublaživanja patnji mnogih obitelji,
posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio “Kuću za ublaživanje patnji” – bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.
Sve tamo od svoje mladosti o. Pio nije bilo nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama života. Smrt ga je zatekla vedrog raspoloženja, 23. rujna 1968. godine u dobi od 81 godine. Njegov život je bio obilježen patnjom, jer ga je Bog htio pridružiti
bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovom životu.
Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih kreposti
i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. U godinama poslije smrti uvijek se sve više širio glas o njegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po molitvama na njegov zagovor. Papa Ivan Pavao II. o. Pija je proglasio blaženim 2. svibnja 1999. god. na Trgu sv. Petra u Rimu. Svetim ga je proglasio također papa Ivan Pavao II. i to 16. lipnja 2002. godine. Papa Franjo proglasio ga je uz našeg hrvatskog
sveca – sv. Leopolda Bogdana Mandića, zaštitnikom Godine milosrđa.