Na XXXIII. nedjelju kroz godinu, 13. studenoga 2016., partikularne Crkve ili biskupije zatvorile su izvanrednu Jubilejsku Godinu Božjega milosrđa. Tako je u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve mjesni biskup Ratko Perić s koncelebrantima: fra Miljenkom Štekom, provincijalom hercegovačkih franjevaca; župnikom msgr. Lukom Pavlovićem, msgr. Antom Brajkom, fra Đanijem Kordićem, karmelićaninom iz Pastoralnoga centra na Buškom jezeru i don Marinom Skenderom predvodio Misno slavlje i održao propovijed o jednomu od duhovnih djela milosrđa: “Neuka poučiti”. Na koncu sv. Mise katedralni je zbor otpjevao Gospin “Veliča duša moja Gospodina”. Nakon završnoga misnog blagoslova otpočele su Pučke misije koje su predvodili dvojica salezijanaca iz Zagreba: don Damir Stojić i don Mihovil Kurkut. Veliko mnoštvo naroda koje je sudjelovalo u sv. Misi ostalo je na don Damirovu predavanju. Donosimo neke dijelove tog uvodnog predavanja: “Potreba za Božjim milosrđem”
Svoje predavanje don Damir je započeo s velikim papom sv. Ivanom Pavlom II. koji je posvetio svoju drugu encikliku: “Bogat milosrđem” – najvažnijoj Božjoj karakteristici – milosrđu, te je postavio temelje na kojima će kasnije graditi njegov nasljednik – papa Franjo. Papa Ivan Pavao II. ističe kako je milosrđe ono koje sadržava temelj Kristove poruke i snagu njegovog djelovanja. Zbog toga je potrebno da se uvijek otkriva potpuno lice milosrđa i ono je najpotrebnije u naše vrijeme. Milosrđe je posebna snaga ljubavi koja nadvladava grijeh i nevjeru. Papa Franjo produbljuje ovu definiciju: “Milosrđe je božanska ljubav u susretu grijeha i slabosti, nadilazeći grijeh ono nastavlja ljubiti. Ovo nije obično sažaljenje. Milosrđe je drugo ime za ljubav.”
Stari zavjet rabi dvije riječi za milosrđe: “hesed”: ljubav i vjernost; te: “rahamim”: samilost, ljubav koja nadilazi grijeh. Cijela Biblija od Knjige Postanka do Otkrivenja prožeta je dramom susreta Božjeg srca s grešnim ljudima. Dok svi krivo misle da je Bog Starog zavjeta nemilosrdan, to nije istina jer on je Bog: milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Božje milosrđe očitovalo se i u prikazu i opisu značenja Jubilejske godine, koja se spominje u knjizi Levitskog zakonika. Ona opisuje kako je Bog zamislio svoj ljubljeni narod i način njegovog budućeg života u Obećanoj zemlji. Bog je naredio da svakih 50 godina, na dan oprosta, bude proglašena “Jubilejska godina”, kada će svi grijesi biti oprošteni, te svi dugovi otpušteni, Nažalost ova praksa u Starom zavjetu nije zaživjela. Godina Milosti Gospodnje ostvarit će se tek po Isusu Kristu, i to kada je nastupio u svom rodnom Nazaretu: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje”
U Isusovoj prvoj propovijedi u sinagogi imamo ključnu činjenicu: on govori da je Pomazanik koji je došao proglasiti “Godinu milosti Gospodnje”, tj. “Godinu Jubileja”. Ovdje se ispunja Danijelovo proročanstvo da će se uspostaviti ono što Židovi nikad nisu zaživjeli. Isus govori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Zato su slušatelji iz sinagoge u Nazaretu Isusu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Znajući da je s njima odrastao, s pravom su se pitali – nije li ovo sin Josipov? Drugim riječima – kako ovo može biti Mesija, Pomazanik? Nakon ove propovjedi Isus nije izašao iz sinagoge i dijelio ljudima novce, nego nešto puno bolje: proglasio je da će nas osloboditi onog najvećeg duga – od grijeha. Zato u duhu Jubilejskog rječnika, odnosno onoga što Bog daje ljudima, Isus nam je ostavio svoju vlastitu jubilejsku molitvu – Oče naš, i naučio nas je zaziv: “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.”. Drugom prilikom isto tako, na Petrov upit: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Isus mu odgovara: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” dakle (490 puta) što je zapravo jubilejski broj – bezgranično.
Poznato je da su se kroz čitav Stari zavjet za otpuštenje grijeha prinosile različite životinjske žrtve u Hramu. Ta praksa se nastavila i u Isusovo vrijeme. Ali to se sve mijenja i dokida Isusovom žrtvom na križu. Božje milosrđe i milost Jubileja najviše se očitovalo u Kristovoj smrti. Promatrajući Isusovu smrt židovskim očima kao što je to činio apostol Ivan, pišući svoj izvještaj muke u evanđelju, primjećujemo povezanost između žrtvi u Starom zavjetu i nove žrtve Kristove na križu. Godina Jubileja uvijek je počela na blagdan oproštenja grijeha. Veliki svećenik bi tada ušao u Svetinju nad Svetinjama, uzeo janjeću krv i poškropio oltar. Ta krv bi tekla kroz otvor napravljen kod oltara te bi se slijevala ispod hrama do potočića Cedrona. Kad bi se taj dan netko zatekao izvan Hrama i vidio potok vode pomiješane s krvlju kako teče iz boka hrama prema Cedronu, on bi se za oproštenje grijeha umivao krvlju i vodom. Zato kad Ivan ovo piše da je iz Isusovog probodenog boka potekla krv i voda, on zaustavlja izvještaj da kaže da je on ovo vidio kako bi mu čitatelji evanđelja povjerovali. Gledajući židovskim očima Ivan je vidio Isusa kao Novi Hram. Nemojmo zaboravit da su starozavjetni svećenici klali janjce i škropili oltar radi oproštenja grijeha, a sam Isus je za sebe rekao da je Novi Hram. Njegovom žrtvom na križu oprošteni su svi grijesi. Svaka sveta misa, spomen je na tu istinu, da nas je Krist spasio svojom krvlju, tj. spomen i uprisutnjenje ljubavi i milosrđa koje teče iz njegovog srca, koje pokriva naše grijehe. Zato Kristovo je milosrđe jedan ocean ljubavi koji neće presušiti do kraja vremena, do konca svijeta, sve dok se igdje na svijetu bude slavila sv. Misa. Dakle, Božanska ljubav pokriva sve naše grijehe i neće prestati nikada. Kad je sv. Faustina Kowalska, vidjela crvene i bijele zrake iz Isusova srca, shvatila je da je to simbol Isusove krvi i vode koja pere naše grijehe. Zato je milosrđe najljepše i najveće Božje svojstvo. (Iz predavanja don Damira Stojića, Katedrala – 13.11.2016)

Dragi vjernici katedralne župe! Kroz ovu godinu Božjega milosrđa, mi svećenici nastojali smo kroz uvodnike Župnog lista pisati o milosrđu, djelima milosrđa, tumačiti prispodobe iz Lukinog evanđelja koje govore o Bogu milosrdnom Ocu, kako bi vas potakli da svi zajedno u životu činimo i živimo duhovna i tjelesna djela milosrđa.Pozvani smo biti MILOSRDNI POPUT OCA ne samo tijekom minule Godine milosrđa koja završava danas, nego svakog dana našega života, sve do konačnog susreta oči u oči s našim Milosrdnim Ocem u nebu. Zaključujemo riječima kardinala Boznaića: “Završetkom Jubileja milosrđa nipošto ne završava naša kršćanska usmjerenost na življenje Božjega milosrđa i ta snaga ne prestaje djelovati u oblikovanju Crkve. Štoviše, Jubilej nam je otvorio srca i oči, da bismo vidjeli gdje je potrebna veća prisutnost naše vjerničke zauzetosti i ljubavi, da bismo se otvorili Božjem milosrđu”